Gdje je nestao čovjek?

Novi blog ću početi mojom najomiljenijom temom: gdje je nestao čovjek, a tiče se socijalne skrbi. U zadnje vrijeme sam često pisao o svim problemima socijalne skrbi koja nije kriva zbog toga što su se politike njome igrale. Ni jedna politika nije donijela dobro socijalnoj skrbi. Na žalost, prošli tjedan smo svjedočili stravičnoj nesreći četvero djece, koja su na žalost zbog sudstva, socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja završila u bolnici i na aparatima.

Mnogo puta sam pisao koja sve zaduženja imaju socijalni radnici, a sada ću ih ponoviti. To su: mirenje u brakovima, briga o starijim osobama, o siromašnima, briga o osobama s invaliditetom, briga o ovisnicima od droga te briga o osobama koje imaju od suda dobiveno da nisu poslovno sposobni i da nisu sposobni brinuti o sebi, mentalna retardacija ili šizofrenija. To su sve kategorije koje moraju pokrivati socijalni radnici. Socijalni radnici bi morali biti na mlazni pogon da sve ove kategorije stignu obići i da znaju sve o njima. Primjerice jedna socijalna radnica u Zagrebu ima 300 do 400 korisnika što sve govori o tome što ti ljudi moraju raditi i kakva leđa moraju imati.

E sada postavlja se pitanje gdje je tu bila politika koja mora odgovoriti kako ćemo ustrojiti centre za socijalnu skrb, zašto je socijalna skrb zadnja o kojoj se brine i zašto su morala stradati djeca da bi shvatili da u socijalnoj skrbi nismo ništa napravili. Ni jedna politička opcija nije napravila ništa za ovaj sustav tako da se ni lijevi ni desni ni centar ne mogu oprati nikakvom vodom jer sve se radi stihijski, tako i u socijalnoj skrbi.

Najgore što u području socijalne politike imamo stručnjake, koji bi mogli ustrojiti centre za socijalnu skrb, ali koga briga. Mi tek krenemo kad se nešto dogodi, samo se nadam da ćemo ovaj puta to i završiti, a ne kao sve reforme u ovoj zemlji ostaviti na pola puta.

Mnogi socijalni radnici danas se ne stignu brinuti o svojim korisnicima zbog brda papirologije koje rade kroz tjedan. Isto tako postavlja se pitanje kad ćemo rasteretiti centre za socijalnu skrb i neka zaduženja prebaciti na sudove. Jer na primjer možda socijalni radnik ne mora biti uključen u mirenje dvije osobe koje se rastaju. Zašto to ne bi radili sudovi? Socijalni radnici su plaćeni slabo, a brinu se o više od polovice stanovništva. Nemojmo zaboraviti ako smo u nekom malom mjestu kao što je npr. Pag kako je socijalnim radnicima doći iz Zadra do Paga ili do nekog drugog udaljenijeg mjesta.

Mnogo sam puta u svojim tekstovima napisao da mi nije jasna politika ministarstva za demografiju, obitelj, socijalnu politiku i mlade, evo vidite ovaj je naziv sam po sebi kompliciran za napisati, a kamoli ga zapamtiti ili izgovoriti, ali vratimo se na temu. Nije mi jasno da se još danas nitko nije sjetio uvesti mobilne timove koji bi obilazili ljude u potrebi.

S druge strane kod ovog slučaja u Pagu, a i kod mnogih drugih slučajeva treba pitati  vrtiće, škole i zdravstvene ustanove kako to da ne primijete da djeca teško govore ili imaju motoričkih smetnji. Još veći je biser da je prema navodima glasnogovornika Općinskga suda u Zadru centar za socijalnu skrb 2014. obustavio postupak oduzimanja djece o čemu je Općinski sud već bio donio odluku. No pojavljuje se i drugi podatak da je upravo Općinski sud između stava Centra za socijalnu skrb o potrebi oduzimanja djece i psihologa koje su angažirali odvjetnici roditelja odlučio poslušati psihologa koji je ustvrdio kako u tom trenutku ne bi bilo dobro djecu izdvajati iz obitelji. Koji god od scenarija bio točan jednako je neprihvatljiv.

Nisam pravnik, ali kada je već tako, onda ne možemo svaljivati krivnju samo na Centar za socijalnu skrb nego se trebamo pogledati kao društvo i zajednica i početi raditi na programu protiv mržnje i svakog oblika nasilja prema bilo kome. Nemojmo zaboraviti ovo nije bio prvi slučaj, a na žalost neće biti ni zadnji, makar bih ja volio da zbog propusta bilo kojeg sustava više ne strada niti jedno dijete. Moramo graditi tolerantno društvo, ali ne tolerantno prema nasilju. Sustav mora moći prepoznati nasilnike i spriječiti ih u njihovoj okrutnoj namjeri.

Kao osoba s invaliditetom koja svaki dan vidi i nasilje ali i dobre strane, mislim da bi škole trebale poraditi sa djecom i objasniti im zašto nasilje nije dobro.

I za kraj, svatko tko se osjeća da može imati djecu neka ima, ali neka prije toga dobro razmisli jer je dijete i obaveza i odgovornost. Toliko od mene o ovoj temi, potrudit ću se da druga tema bude nešto lijepo u bojama proljeća.

VAŠ BLOGER

Hrvoje Antonio Belamarić

Sad si idem uljepšati dan, popiti kavu na suncu i uhvatiti malo D vitamina.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a