Hrabre žene, migranti, Mađarska...

Abeceda ZagrebDoxa 2019., Zagreb, 24.2.-3.3.2019.

Godine 2005. George W. Bush u svom je drugom mandatu nastavio s ratom protiv terorizma, uz brojne kolateralne žrtve pokušavao je uništiti Al-Kaidine ćelije u čijoj je pozadini nastajao ISIL seleći terorizam na europsko tlo. Al-Asad je još mirno vladao Sirijom, Arapi su nekako živjeli i bez proljeća. Svjetsko gospodarstvo nastavilo je rasti po stopi od 4,6 posto, Europska se unija godinu dana ranije revitalizirala novim članicama u svom najvećem proširenju gdje se među deset država našla i Mađarska.


Hrvatskom je suvereno vladao Ivo Sanader svojom snažnom proeuropskom politikom zbunjujući i članove vlastite stranke i lijeve mu oponente. Godine 2005. uploadan je prvi video na YouTube. U veljači te godine održan je prvi ZagrebDox. Najvažnije društvene, političke i svakojake druge trenutke ovoga svijeta, pa i našeg nacionalnog kozmosa, u budućnosti smo mogli pratiti kroz program festivala što ga utanačio Nenad Puhovski. Njegovih stotinjak filmova petnaestog izdanja u slobodnom izboru i abecednim redom izgleda ovako:

A kao Al Batal Saeed i Ayouba Ghiath – autori Još se snima, dobitnika Malog pečata za autore do 35 godina. Za tu je nagradu ovaj put konkuriralo dvadesetak filmaša što ukazuje na moguću smjenu generaciji u svjetskoj dokumentaristici. Ali, pustimo to...Al Batal i Ghiath upustili su se u iznimno hrabar poduhvat snimanja razglednica iz pakla. Portret još jedne izgubljene sirijske generacije. I je li to što se još snima loša ili dobra vijest?

B kao Bombach Alexandrija – redateljica filma Na njezinim plećima o Nadji Murad koja je preživjela genocid jazidske manjine u Iraku i na najteži mogući način upoznala ISIL-ovske metode. Danas je preuzela ulogu aktivistice i glasnogovornice jednog gotovo nestalog naroda. Ali, Bombach je ne portretira kao tek žrtvu ili tek kao onu koja širi istinu, nego prije svega kao iznimno snažnu ženu. Film je nagrađen na Sundanceu pa tako i na ZagrebDoxu posebnim priznanjem Movies That Matter žirija.

C kao Colvin Marie – pa kad smo kod hrabrih žena onda je neminovno istaknuti ratnu reporterku Sunday Timesa koja je u veljači 2012. s fotografom Paulom Conroyem ušla u Siriju. I nikad se nije vratila. U kinima smo nedavno vidjeli igranu verziju te priče. No, biografski doks Chrisa Martina, redatelja zapaženog The War on Democracy, po svemu je dominantan, redateljski vješt, montažno briljantan, nadopunjen još pokojom sudbinom...D kao Dević Goran – kakav bi to Zagrebdox bio bez njega? Svoj kapitalni projekt bavljenja rodnim Siskom već je prikazan na nekim drugim festivalima pa se u regionalnoj konkurenciji predstavio kratkometražnim U ime Republike Hrvatske, krokijem o liku i djelu čovjeka s kojim autor sigurno ne dijeli svjetonazor što ne umanjuje empatiju prema protagonistu u borbi protiv dobrodošliuRepublikuHrvatskudvadesetprvogstoljeća sustava.

E kao kao El Pepe, jedan uzvišeni životEmir Kusturica portretira Josea Pepea Mujicu bivšeg urugvajskog predsjednika, aktivista, gerilca i legendu južnoameričke ljevice. Iako je Kusturica ovaj put većim dijelom zatomio svoj egoizam vidljiv, primjerice, u filmu o Maradoni, i nad ovim filmom nadvija se dvojba o njegovim višestrukim identitetima. Kod Pepea je, pak, sve jasno.

F kao Free Solo – samo par dana nakon što je dobio Oscara, film o podvigu Alexa Honnolda, prikazan je u Zagrebu. Iako je djelo redateljice Elizabeth Chai Vasarhelyi i fotografa National Geographica i samog profesionalnog penjača Jimmyja China dramaturški fino ispripovjedan i rekli bismo oskarovski uglancan, Free Solo ima dva velika nedostatka: Honnold je prilično antipatičan osobenjak, a dobar dio suspensa u filmu se pokušava ostvariti strahom od njegova mogućega pada s 900 metara visokog El Capitana. Gledatelj, naravno, zna da je preživio. Inače ne bi bilo ovog filma. Yosemite nije Sirija.

G kao Greška sustava – njemački redatelj Florian Opitz zavidnog je opusa koji se tematski rasprostranjuje od kleinovskog propitivanja globalizma i povijesti do Keroauca i de Gaullea. U svom novom filmu kreće od pitanja opsjednutosti gospodarskim rastom koji se izražava u brojkama. Zašto je to bitno? Pa i nije, odgovara Opitz te od teorije radi praksu, a na brojke uzvraća brojkama.

H kao Hajdu Eszter – iako dobrim dijelom prati oporbenjaka Ferenca Gyurscanija u njegovoj kampanji pokušaja skidanja Orbanova Fidesza s vlasti, njezin Mađarska 2018. prije svega je film o Orbanovu populizmu i potpunom gubitku vjere u ono na čemu je europska politička misao izrasla. Još jedna mađarska prekretnička godina svela se na trijumf osobe kojoj se i dobar dio stranih kolega divi, a on se od liberalnog protivnika desničarskim tendencijama pretvorio u plašitelja puka muslimanskom opasnosti u zemlji u kojoj muslimana ni nema.

I kao Ikea for YU – redateljski debi bivše voditeljice karlovačkog Four River Film Festivala i Revije filmske mladeži Marije Ratković Vidaković koji je korežirala s Dinkom Radonić, njezin je autobiografski oproštaj od jedne ideologije za koju je shvatila kako nije njena, ali i od jednog prostora gdje su ljudi ideologijom obilježeni. U sobi svog novog IKEA doma, Ratković više ne želi biti Jugoslavenka, Srpkinja, Hrvatica...svijet koji se pred njom otvara puno je jednostavniji i kad se čini složenim. Ako imaš uputstva za upotrebu.

J kao Jackson Peter – evo nam slavnog redatelja u jednoj novoj, sasvim originalnoj ulozi marljivog arhivara, tehnološkog posvećenika (dobro, to je bio i prije), avangardista (to je prestao biti). Nisu imali kada odrasti originalno je oživljavanje materijala iz Prvog svjetskog rata, njegovih protagonista i njihova velikog stradanja.

K kao Kryvenko Anna – redateljičin je djed 1968. godine ušao u Čehoslovačku kao sovjetski okupator. Ona je za to saznala prije nekoliko godina i snimila Mog neznanog vojnika u kojem vlastiti identitet pa i krivnju prepliće sa suvremenim nacionalnim identitetima koji za krivnju ne mare.

L kao Loznica Sergej – jedan od najznačajnijih svjetskih dokumentarista, redoviti gost velikih festivala, stigao je u Zagreb kako bi pribivao retrospektivi svojih filmova, ali i predstavio svoje posljednje djelo Proces još jedno found footage majstorstvo u kojem jedan staljinistički proces iz 1930. svjedoči o nečem tako prozaičnom i bitnom kakvo je ponavljanje povijesti.

M kao Magi Luca – redatelj Pospanih priča u kojem su eterično i višeglasno zabilježeni životi beskućnika u predgrađu jednog talijanskog grada, a čitav film pleše na rubu stvarnosti i snolikoga, odnosno onoga što je ovdje imenovano riječju dormiveglia. Magijev film nagrađen je na uglednom Visions du Reel, na Zagrebdoxu se najviše dojmio FIPRESCI žirija.

N kao Na planini – pobjednički film međunarodne konkurencije u režiserskoj izvedbi Yanga Zhanga etabliranog u igranoj formi koji se sve više okreće dokumentarnom. Prije četiri godine snimio je dokudramu Paths of The Soul, a očito mu je boravak na Tibetu ukazao na do tada nedokučive prostore duhovnosti. Na planini formalno jest priča o jednom slikaru koji je šangajsku groznicu zamijenio meandrirajućom planinom. No, to nije tek puka proslava tradicionalnog življenja. Zhang je u malo više od dva sata napravio izložbu umjetničkih slika.

O kao Otok gladnih duhova – dugometražni prvijenac Australke Gabrielle Brady u kojem se sudbine više godina zatočenih ilegalnih migranata uspoređuju sa migracijom rakova na Božićnom otoku. Metafora bi bila prilično nategnuta da je Brady nije kontekstualizirala u impresivan mozaik pri čemu joj je nesebično pomogla neumorna terapeutkinja Poh Lin.

P kao Primavera Valentina – autorica i suučesnica u Una Primaveri, najboljem filmu ZagrebDoxove regionalne sekcije. I opet moramo o hrabrim ženama koje su, očito je, obilježile ovogodišnji festival. Zbilja, ne zna se tko je tu hrabriji – Fiorella, šezdesetogišnjakinja koja je nakon godina obiteljskoga nasilja odlučila napustiti muža? Ili njezina kći koja je o tome snimila beskrajno topli film kao poruku svim ženama svijeta da nasilje ne moraju trpjeti ni časa?

R kao Ross RaMell – redatelj još jednog oskarovskog nominanta iz ovogodišnjeg programa. Okrug Hale jutros, večeras vodi nas u pojas Alabame robovlasničke prošlosti i ne pretjerano zadivljujuće sadašnjosti gdje je sam autor godinama radio kao profesor i školski trener. Pet godina RaMell je bilježio ljude i okolinu te se na kraju odlučio za krajnje epizodičnu i nenarativnu filmsku strukturu. Tako je valjda želio izgubiti tezičnost, ali mu je i film izgubio na toplini.

S kao Seleckis Ivars – veliki latvijski autor kojemu je prvi čovjek ZagrebDoxa ove godine odlučio podariti generacijsku nagradu predstavio se s filmom Nastavit će se u kojem je dvije godine pratio petero djece različitog porijekla, statusa i okruženja. U svojoj dugoj karijeri Seleckis, kako sam kaže, nikad nije snimao djecu. Ali njegov opservacijski postupak uvijek ima isti efekt u kojem se puzzleovi u cjelinu spajaju upravo onako kako i treba – pomno i strpljivo.

T kao Tue Steen Mueller – danski kritičar, savjetnik, selektor, član ovogodišnjega žirija. Od samih početaka je sa i na ZagrebDoxu u različitim ulogama pa je i njemu Nenad Puhovski odao priznanje.
U kao U procijepu – kad već nisu Derkijevi Očevi i sinovi, /em>Oscara je trebao dobiti ovaj film debitanta Binga Liua, dugo snimana i sjajno realizirana priča o tri mladića (među kojima je i sam autor) koji ne dočekuju na jednak način preobrazbu iz dječaštva u muškarce. I sve to u socijalnom okruženju Rockforda, gradića s američkoga sjeveroistoka kojeg je ubila recesija i iz kojeg je i odlazak u opustošeni Denver kakav-takav bijeg. U procijepu je nanizao pedesetak međunarodnih nagrada u koje se sad ubraja i zagrebačko posebno priznanje.

V kao Vitaly Mansky – majstor doksa u Majstorima Doxa i tu se nema što pretjerano dodati čak i kad Mansky napravi relativno beskrvan film kakvi su Putinovi svjedoci. Ali, osnovna začkoljica priče o dolasku demokratski izabranog oligarha na vlast je sjajna. Kada je onomad Jeljcin odlučio odstupiti, Vladimir Vladimirovič se s pozicije privremenog državnog šefa odlučio kandidirati za predsjednika, ali je odmah odustao od uobičajene kampanje pozivajući jednog filmaša da marljivo bilježi njegove brojne aktivnosti. A taj je, eto, bio Mansky.

Z kao Zurbo Dorottya – mlada mađarska autorica koja je u svojim dvaput nagrađenim Lakim lekcijama nekako spojila glavne tendencije ovogodišnjega festivala. Jaka i hrabra žena ovdje je lijepa Kafija koja je, izbjegavajući ugovoreni brak, iz Somalije pobjegla u Mađarsku gdje počinje manekensku karijeru boreći se protiv potpunog nestajanja vlastitog identiteta i shvaćanja kako joj je neki novi identitet u zadanim okolnostima nemoguć. Em hrabra žena, em orbanovska Mađarska (u kojoj očito dokumentarizam cvate), em migrantica, em mlada autorica...Lake su lekcije polujubilarnog ZagrebDoxa. Ali, kako nam danas izgleda 2005.?

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a