Plastiera i plastisfera

Imao sam dojam da profesor Slaven Dobrović priča o mojem iskustvu kad je na nedavnoj Tehnixovoj Međunarodnoj tehnološkoj konferenciji o zaštiti Jadranskog mora i održivom gospodarenju komunalnim otpadom uz jadransku obalu rekao kako nema ni najzabačenije uvale na Jadranu gdje nećemo naići na neku plastičnu vrećicu. Baš takva iskustva imam dok sam plivao prošlo ljeto ispred jednog malog mjesta položenog prema otvorenome moru 15 kilometara od Vele Luke. Prema podacima jednog istraživanja WWF zaklade preko 90% posto otpad u moru otpada na plastiku a među zagađivačima koji se vežu za nju 78% su toksični.

Na istoj je konferenciji europski zastupnik Tonino Picula upozorio kako smo u 50-tak godina smo kao civilizacija proizveli 60 milijardi tona plastike a svake godine bacamo 8-13 milijuna tona nove plastike u more čime je ugroženo 700 životinjskih vrsta te da moramo surađivati s našim prvim susjedima kako bi riješili taj problemu Jadranu.

Svake godine Europljani odbace u mora oko kontinenta 150-500 tisuća tona makroplastike i 70-130 tisuća tona mikroplastike koja je manje od 5 milimetara a često je sastavni dio kozmetičkih proizvoda i to bi trebalo zabraniti. Čak je i saborski Odbor za zaštitu okoliša nedavno održao sjednicu o mikroplastici u okolišu. Ako se nastavi takav trend zagađenja od današnjeg jednog kilograma plastike na tri kilograma ribe doći ćemo do više plastike od riba 2050. godine pa se sadašnja situacija već proziva plastosferom. Zagađenost je tolika da su mikroplastiku našli i u izvorskoj vodi punjenoj u staklenu ambalaži u Njemačkoj.

Jedan je od načina borbe protiv plastike u moru je skorašnje hrvatsko presjedanje Europskom unijom tijekom koje bi trebali naglasiti potrebu rješavanja tog problema. U pretpristupnim pregovorima Crne Gore i Albanije trebalo bi ih natjerati da počnu održivo zbrinjavati svoj otpad. Polovica crnogorskih kućanstava nema organiziran odvoz komunalnog otpada pa je jedan krak rijeke Bojane prošle godine posve presušio od ilegalno odbačenog otpada koji kasnije završava u moru pa tijekom juga na hrvatskim plažama.



Na spomenutoj konferenciji crnogorski su komunalci pozvali na organizaciju slične u toj zemlji jer neki tamošnji političari nisu ni započeli ozbiljno rješavanje tog problema što je dobra poslovna prilika i za hrvatsku industriju otpadaške opreme i za prodaju znanja naših stručnjaka kroz prekogranične europske projekte. Sigurno ne onih stručnjaka koji su projektirali neuspješne hrvatske županijske centre za gospodarenje otpada poput Marišćine i Kaštijuna pa su im za nagradu dali da projektiraju i onaj Dubrovačko-neretvanske županije.

Usto na konferenciji je zaključeno kako jedan od financijskih instrumenata za izgradnju održivog sustava gospodarenja otpadom na kopnu (kako bi ga bilo manje u moru) može biti uvođenje ekološke takse od 2 eura. Ona bi se prije svega naplaćivala svim korisnicima 30 tisuća brodica koje plove hrvatskim priobalnim vodama. Sudionici konferencije zazvali su bolju kontrolu onečišćenja s brodova kao i s kopna.

Naravno trebalo bi i smanjiti potrošnju plastike pronalaskom novih materijala čije bi istraživanje trebalo poduprijeti od strane države – eto prilike za renesansu prirodnih otpornih materijala poput industrijske konoplje. S druge strane i sami potrošači bi trebali smanjiti upotrebu predmeta od plastike te razdvajanjem i pravilnim odlaganjem otpada smanjiti kataklizmičke prizore raznošenja plastike s odlagališta. Uglavnom izlaz iz plastične zamke ipak postoji.

  *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a