Politika i moć u raljama teza i zabave

Čovjek iz sjene (Vice), SAD, 2018.
Redatelj AdamMcKay


Biografski filmovi o političarima i njihovim likovima te djelima – kao uostalom i sami politički filmovi – učestalo imaju problema sa svojom tezičnosti. Zanimljivo, ta je tezičnost jača što je bliža prošlost koju filmsko ostvarenje tematizira. A glavni lik filma Adama McKaya još je živ, iako, barem javno, više nije politički angažiran. Shodno toj jednadžbi, Čovjek iz sjene – kako glasi malčice bezvezan prijevod dvoznačnoga Vicea (uz kraticu za američkog potpredsjednika, vice znači i porok) – gotovo je cijeli sazdan od teza. I to itekako utječe na njegovu kvalitetu.

Teza prva – ili probisvijet ili političar


Iako je u ranoj mladosti bio agilan učenik i sportaš, Cheney (glumi ga možda i najbolji glumac današnjice Christian Bale u još jednoj svojoj nevjerojatnoj fizičkoj transformaciji) je nakon tri semestra napustio fakultet, potom mu se bezuspješno vraćao da bi s 21. godinom priznao krivicu zbog dvije vožnje u pijanom stanju. U filmu vidimo dio toga kao i ulogu koju je imala Cheneyeva supruga Lynne (Amy Adams) u njegovoj preobrazbi iz velike upišane nule u najmoćnijeg američkog političara okrunjene u vremenu predsjednikovanja Georgea W. Busha (Sam Rockwell) koji je, kao što znamo, bio također velika upišana nula obiteljske dinastije Bush. Cheney se, eto, u jednom trenutku osvijestio, diplomirao političke znanosti, no svoj karakter dokazao je odustajanjem od doktorata i ulaskom u svijet politike, a u ravnoteži moći dvojice vladara Bijele kuće za McKaya uopće nije upitno tko je bio inteligentniji i moćniji od dvojice potencijalnih probisvijeta.

Teza druga – deideologizacija makijavelizma ili makijavelistička deideologizacija?


Sve da smo glavne elemente makijavelizma loše i neupućeno iščitali kako je glasila svojedobna Rousseova optužba o interpretaciji glavnih Machiavellijevih teza, u slučaju McKayeva filma od djela velikog talijanskog mislioca i njegove političke antropologije pobjeći se ne može. Ponajprije, film nam opisuje kako je Cheney republikancima pristupio sasvim slučajno. Dobro, možemo sada zamišljati što bi bilo da su svojedobno Andrej Plenković i Zoran Milanović ušli na kriva vrata, primjerice u zgradi Ministarstva vanjskih poslova. No, taj moment nekako ispada ključan u Čovjeku iz sjene. Jer, ne samo što ukazuje na pragmatičnu deideologizaciju političkih elita, nego u slučaju Cheneya ukazuje na potpunu nemoralnost – ideološko, ipak, sadrži kategorije morala – a mi smo na terenu Machiavellijeva Vladara i njegova postavljanja politike i etike kao krajnje suprotnih kategorijalnih pojmova. Pa nas Machiavelli upućuje kako vladar ima biti vjeroloman, mudar, bezobziran, zao i hrabar. A McKay ne dvoji što je Cheney od toga bio.

Teza treća – krah političkih elita


Ta nam se teza čini i najzanimljivijom, iako je u McKaya i njegovih suradnika vjerojatno potpuno nenamjerna i nesvjesna. Za razliku od teoretičara iliberalne demokracije, poput Fareeda Zakaria, koji smatraju kako je demokracija krenula unazad jer su raznorazni lobisti, inicijative ili referendumi doveli do slabljenja političkih stranaka kao nositelja političkih elita, u slučaju Dicka Chenneya, Donalda Rumsfelda (pa i Busha mlađeg) vidimo kako su upravo pripadnici tih elita i nomenklaturnih nositelja vlasti u državi i političkim strankama, potpuno svjesno uništile iste te političke elite donoseći odluke bez ikakvih demokratskih rasprava i uzusa. Odnosno, upravo su oni postali oni koji su u kolaboraciji s lobistima raznih fela, od financijskih do političkih – a zarad vlastitih interesa i opstanka na vlasti - postali stupovi iliberalne demokracije.

Teza četvrta
krv i meso

I dok u svojim političkim idejama nije prezao od krvi i mesa žrtava intervencionizma, ali ni samih američkih vojnika, Cheney je, sugerira nam se tijekom cijelog filma, nakon mladalačkih grijeha bio smjeran obiteljski čovjek, odan svojoj supruzi i njezinu utjecaju te uglavnom mekan i topao prema svoje dvije kćeri. Sve do samoga kraja kada ga se McKay nije libio odljuditi u odnosu spram kćeri, deklarirane homoseksualke. U dramaturškom narativu filma to se doima kao zadnji čavao u lijes Cheneyeve ljudske i svake druge ostavštine, no ipak je, iako znano, izvedeno neočekivano i nespretno.

Zaključak – samo zabavno


Sa svim tim pobrojanim tezama McKay barata na zabavan način pa je onda i sam film, oslonjen i na izniman glumački ansambl – zabavan. Tu se stalno pleše na rubu satire, crnohumornoga, političke burleske, otprilike kao spoj elemenata iz scenarističke popudbine Petera Morgana (Kraljica, Frost/Nixon, Bohemian Rhapsody) i izvedbenoga iskustva Armanda Ianuccija (U banani, Smrt Staljina). Zapravo, mogli bismo reći kako je riječ o drukčijoj kontekstualizaciji metoda što ih je McKay koristio u Američkim varalicama. Je li to baš najsretniji ključ za otključavanje i eksplikaciju vizija takvog moćnika kakav je bio Cheney? Uz svu tu silnu tezičnost – baš i ne.

Izsena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a