Za sve smo krivi mi

Vidimo ovih dana, naprimjer, da je Nika Antolos dobila odgovor od uvažene predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali ni Milan Kujundžić nije htio zaostajati, jer to bi bila politička nekorektnost. Poručeno je Niki:

Poštovana gospođo Antolos, prije svega dopustite mi izraziti iskreno suosjećanje zbog vašeg zdravstvenog stanja. Primila sam vaše pismo i u potpunosti razumijem vašu situaciju koju posebno teškom čini vaše majčinstvo i vaša opravdana i razumljiva želja da svojoj djevojčice pružite svu pažnju koju ona traži i zaslužuje. Nažalost, u Hrvatskoj je puno osoba koje pate od raznih bolesti koje ih postupno onemogućuju u svakodnevnom životu i nose sa sobnom tešku fizičku bol. Stoga nastojim u potpunosti sagledati problem o kojem govorite i potrebu da se svima vama olakša situacija. Pritom podsjećam na činjenicu da predlaganje ili izmjena zakona nisu u nadležnosti Predsjednice Republike. No, nastavit ću pratiti ovaj problem i u skladu sa spomenutim ovlastima nastojati pridonijeti pronalaženju rješenja u odnosu na odgovorna državna tijela i u skladu s komparativnom praksom modernih i razvijenih država. Ukoliko imate potrebu iznijeti odgovarajuće podatke ili činjenice, uvijek ste dobrodošli u mojem uredu, s poštovanjem, Kolinda Grabar Kitarović.

Evo, uvažena predsjednica kratko je objasnila Niki da joj je žao i da joj želi brzo ozdravljenje. Mene bi živo zanimalo kad bi premijer, predsjednica i predsjednik Sabora bili bolesni, da li bi oni čekali da neko povjerenstvo i da neko tko je pametan odobri lijek ili bi pobjegli u Amsterdam po malo marihuane, pa da si olakšaju život.

Ovo je bio čisti sarkazam, jer sarkazam liječi život i opušta me kao trava koju ne smijem nabaviti. Jer ću završiti u zatvoru kao okorjeli kriminalac. Jer ne dao Bog da ja uzmem 30 dkg marihuane i zapalim na parkiralištu, doći će plavci u marici i odvesti me prvo kod suca, kojem ću se ja naravno pokajati i reći da sam uzeo marihuanu jer mi je slab seksualni život pa da se malo razveselim. A država će reći, ne, ne, to nije dobro. Imamo još jedan slučaj, a nema veze s jointom, nego ima veze s mojim prijateljem Stjepom Sutićem iz Dubrovnika.

Ganja se par mjeseci s našim HZZO-om jer mu neće odobriti elektromotrna kolica koja njemu odgovaraju zbog konfiguracije terena, jer živi u okolici Dubrovnika, ali pametni stručnjaci i vizionari u HZZO-u kažu da Stjepo može dati ta kolica popraviti, ali nova mu ne damo jer nećemo imati za političke limuzine, avione i lizalice. Što dovoljno govori koliko smo svi jednaki u hrvatskom zdravstvu, a to nam jamči i čak jedan dokument ili Ustav RH.

Zanimlljivo, naši dragi političari, dobri ljudi kad njima treba Ustav onda se pozovu kao vrabac na grani, ali kad Stjepo i Nika trebaju dobiti pravo ili na liječenje ili na ortopedsko pomagalo, onda taj ustav ne znamo ili ne želimo čitati. Zanimljivo bi bilo da se Ustav RH napiše na brajici za slijepe, možda bi ga bilo lakše čitati. Ne znam više kojim tekstom ni kojim lijepim riječima da napišem, a da potaknem raspravu u životnim krugovima RH. Jer što se nije dogodilo, to mediji ne prate. Najgore je što su Nika i Stjepo istupili u medije, otvoreno rekli koji su njihovi životni problemi, ali sustav kao sustav nije reagirao i onda se svodi sve na priču „Za sve smo krivi mi“.

Kad treba dobiti toplice, rehabilitaciju, moramo se već predbilježiti u prvom mjesecu da bismo došli na proljeće, ljeto, jer ipak nismo pingvini pa ne volimo hladne predjele, jer hladne predjele poslužuju samo kao hranu. Ima još tu puno anegdota koje bih tu htio staviti, ali kolega Damir Smrtić mi ne da mira i sputava moju kreativnost, ali da se vratimo na stvarnost. Kad bismo bili realni, hrvatsko zdravstvo bi moglo svakom pružiti mogućnost za lijekove, ortopedska pomagala, a da ne bi morali ići u Amsterdam po par dkg trave makar ću ja sigurno na proljeće po travu čisto da se opustim od ovih gluposti koje me okružuju na dnevnoj bazi, umjesto da se bavimo kako ćemo zarađivati, kako ćemo bolje živjeti, kako ćemo lakše plaćati račune i kako ćemo moći svaki mjesec nekamo otputovati, a ne da moramo razmišljati kakvo nam je stanje računa.

Čekam još ludih primjera iz našeg zdravstva jer mi sami ne znamo što bismo, a ministru pomažu svi oni koji ne bi trebali pomoć. Ima još par zanimljivih stvari, kao na primjer doktor Miroslav Hašpl koji je sam rekao da bi trebalo omogućiti i privatnim bolnicama da pružaju ljudima pravu zdravstvenu skrb, ali u zdravstvenom sustavu se odmah javljaju sukobi. Zašto? Zato što Hrvati vole ring.

I volimo se sukobljavati makar ni oko čega, jer nam je to nacionalni sport. Oprostite, to je tako. Svega po malo i blog je pri kraju.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a