Jednostavno i lepršavo, unatoč svemu

Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book), SAD, 2018.
Redatelj Peter Farrelly

It' the economy, stupid, mogli bi klintonovski otpovrgnuti američki filmski akademici kritičarima njihova ovogodišnjega izbora nominiranih za najbolji film. Jer, da, na ješku se stavlja ono što riba grize pa bila tu i jedna, u čisto filmskom smislu, ni po čemu posebna stripovska uspješnica ili participativno budućnosno ostvarenje postavljeno tek na televizijsku platformu. A opet, mogli bi na kritizerstvo udariti i posve antagonistički, štoviše žižekovski s To je ideologija, glupane, pravdajući svoje odluke željom da se na ideološke gluparije što dolaze iz vrha politike primjereno reagira. Ako unificiramo područja ekonomskog (tržišnog) i političkog (ideološkog) – pa ako i odmahnemo rukom na cijelu tu oskarovsku frtutmu ipak i uglavnom omeđenu mejnstrimom – od faktografije se pobjeći ne može. A ona nam podastire kako su među osam filmova što će krajem veljače pridobiti titulu Oskarom nagrađenoga najboljeg filma tri koja ovako ili onako problematiziraju rasizam, jedan koji dolazi iz države na čijim se granicama sprema osvanuti trampovski bedem, jedan što nam govori o licu i naličju republikanske vladavine, jedan koji dokazuje kako vulgarnost političkog žića i bića nije neka novotarija te jedan koji ovjekovječuje slavnoga homoseksualnog pjevača. Naravno, faktografija nam o kvaliteti tih filmova ne govori ništa pa valja zaključiti da je u tom smislu jedino Crna pantera naslov koji ne spada u to društvo.

Zelena knjiga pripada, pak, u onu prvu navedenu skupinu te sudjeluje u stalnim tendencijama američke kinematografije da vraćajući se u dalju ili bližu prošlost ukaže na nemile, a potisnute tendencije dijela američkoga društva. Ta prošlost su ovdje rane šezdesete i jug zemlje gdje je kao posljedica segregacije postojala publikacija iz pera Victora Huga Greena, rođenog u Harlemu, koju je on najprije nazvao The Negro Motorist Green Book, a potom The Negro Travalers Green Book kako bi pripadnicima svoje rase ukazao na lokacije i ugostiteljske objekte gdje su dobrodošli. Iako se ta knjiga godinama proširivala, u takvo ozračje stupaju protagonisti filma. Nakon što ostane bez posla, njujorški pripadnik uvjetno rečeno radničke klase, etnički Talijan Tony Lip (Viggo Mortensen) prihvaća zadatak vozača afroameričkog pijanista, uglađenog doktora Dona Shirleya (Mahershala Ali) na njegovoj turneji po američkom jugu. Tony nije tipični rasist, on jednostavno pripada onom društvenom i psihološkom sloju koji crnce poslovično i malograđanski baš i ne voli, a na užas svoje supruge Dolores (Linda Cardellini). S druge strane, Shirley je obrazovan, miran, progresivan lik koji, osim što je označeni Afroamerikanac, krije i još jednu intimnu tajnu. U obrnutoj verziji klasika Vozač gospođice Daisy, junaci filma će se zbližiti, pomoći jedan drugom (osobito su dojmljiva pisma koja Tony šalje svojoj ženi, a čiji je stvarni autor Shirley), razbiti predrasude, shvatiti što je bitno u životu te na koncu postati prijatelji.

Naravno, vjerojatno već znate kako su Tony Lip i Don Shirley stvarne osobe. Shirley je bio veliki glazbenik, eksperimentu sklon skladatelj, klasični i jazz pijanist, dok je priču osmislio i koscenaristički se potpisao Nick Vallelonga, Tonyjev sin. Riječ je stoga o romansiranoj, a očito, ako je vjerovati Donovu bratu, koji tvrdi da je prikaz odnosa dvojice protagonista lažan pa je stoga i cijeli film takav – i romantiziranoj verziji priče. Je li to za kvalitetu cijelog filma bitno? Pa i ne baš, odnosno značajnijim možemo smatrati prigovore kako je riječ o još jednom filmu u kojem bjelačka većina patronizira crnačku manjinu. No, uistinu je teško iščitati takve autorske namjere. Prvi samostalni projekt Petera Farrellyja, koji je sa svojim bratom Bobbyjem kraljevao u međuvremenu zamrlim zahodskim humorom, zapravo je vrlo jednostavan i pravocrtan, ali očito ne dovoljno da se mnogi ne bi čudili odakle Farrelly u cijeloj priči, iako su braća još u Zauvijek zajedno pokazala kako se uspješno suočavaju s dramskim elementima.

U toj jednostavnosti je i ljepota Zelene knjige. Farrelly odnos svojih protagonista gradi strpljivo i polako, otprilike onako kako je to, baveći se sličnom temom, činio Clint Eastwood u Gran Torinu. Iskustvo rada na komedijama, Farrellyju je omogućilo i određenu lepršavost, (melo)dramatsku suzdržanost, a sve to uz pomoć dvojice velikih glumaca. I da, možda imate osjećaj da ste ovako nešto već gledali. Možda ćete i vi u svemu prispodobiti određenu većinsku patronizaciju. Možda vam se i ne sviđa što američki akademici unutar srednjostrujaških zadatosti glumataju intelektualne proletere. Sve to ipak ne bi trebalo pokvariti užitak gledanja filma koji je jedini sposoban suočiti se s Cuaronovom Romom u tituli najboljega oskarovca.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a