Dvostruko skuplji život osoba s invaliditetom

Počela je veljača, vrijeme je tjeranja mačaka, krafni i maškara. Maškare nisu ništa novo, imamo ih svaki dan. Moja ovotjedna tema je dvostruko skuplji život osoba s invaliditetom uz pritom manja primanja. Osobe s invaliditetom imaju mač s dvije oštrice i teško im je u životu. Svaki mjesec jedva spajaju kraj s krajem.

Na primjer, majka djeteta s teškoćama u razvoju treba doplatiti za kolica, pelene i odjeću. Dijete s teškoćama u razvoju češće se mora presvlačiti zbog slinjenja i znojenja, kako ne bi dobilo dekubitus ili rane. Isto tako, zaboravljamo da kad vam dijete ide na terapiju kod logopeda ili fizioterapeuta te njegove terapije netko mora dodatno platiti. Tako da su roditelji prisiljeni ili raditi dva posla ili tražiti donacije. Jer, podsjećam, što se za djecu s teškoćama u razvoju u rebilitaciji napravi do 18. godine - napravi se. Poslije je kasno!

Drugi primjer, odrasle osobe s invaliditetom svakodnevno trebaju iznimno puno sredstava za njegu koja se ne može nabaviti preko socijalnog. Isto tako, osobe s invaliditetom moraju jesti raznovrsnu hranu, što ne primjećujemo, ali moraju tako raditi zbog metabolizma. Kao što bismo svi trebali! Tu još dolazi niz parametara koji su problematični. Nismo svi pod sretnom zvijezdom rođeni tako da ima dosta roditelja koji ne mogu svojoj djeci tj. odraslim osobama priuštiti normalniji život pa moramo reći da je većina njih "socijala". Među njima ima i ljudi koji su uglavnom i podstanari, dakle, nemaju svoj stan ili kuću, pa moraju još plaćati stanarinu. Teško je naći stan prilagođen potrebama osoba s invaliditetom. To je velik problem u Zagrebu jer se nude stanovi za dnevni najam i više su za turiste. Ali mislim da to nije problem samo Zagreba već i ostalih gradova.

Treći primjer. Kad živite na selu, imate malo zemlje, neku kokoš, svinju ili patku, možda vam se čini da je lakše preživjeti. Ali prihodi su manji, a troškovi veći. To dovoljno govori da je toj populaciji ljudi teže živjeti jer nemaju mogućnosti dodatne zarade. A kad ste osoba s invaliditetom onda vam je još i teže jer ne možete prihvatiti baš sve ono što biste mogli raditi. Jer vas invaliditet u tom smislu ograničava.
Čitam ovih dana kako će poskupjeti struja, plin, voda, odvoz smeća itd. Osobama s invaliditetom i njihovim roditeljima primanja će ostati ista ili će se smanjiti. Zašto je država na njih zaboravila?

Znate, kad se donosi novi Zakon o socijalnoj skrbi, on mora proći Vladina tijela i Sabor kako bi se povećao cenzus za siromašnije građane koji i ovako jedva preživljavaju. Sva sreća pa postoje Crveni križ, Caritas i pučke kuhinje. Ali zašto osobe s invaliditetom stavljamo u položaj da moraju ovisiti o bilo kome drugome osim o sebi. Zašto ne možemo, kad se troškovi života povećavaju, automatski podignuti i davanja. Pa ne dajemo taj novac, tj. država, tj. mi, jer to je naš novac, ne bez veze nego za bolji život.

Volim uvijek raditi usporedbe s EU-om. Pa ću tu okrenuti pilu. U Uniji isto imaju problem s osobama s invaliditetom te kako im poboljšati život. Nemojmo zaboraviti da i najveći dio novca odlazi na režije, stanovanje i hranu koja je užasno skupa. Istodobno vrlo mnogo hrane se baca. I vrlo mnogo hrane se nikad ne proda. Zašto ljudi koji imaju manja primanja ne bi dobili tu hranu po diskontnim cijenama. Tu je, isto tako, nemojmo zaboraviti, i EU koji daje dosta novca za osobe s invaliditetom, a njihov osobni moto je obrazovanje i zapošljavanje što većeg broja osoba s invaliditetom.

I mi smo krenuli tim putem, samo vrlo sporo. Ili nemamo sreće, jednostavno. Još uvijek imamo barijere u glavama, pa osobe s invaliditetom i dalje imaju problem s prikazivansebe pokazati kao poželjne radnike, zaposlenike. U Europi su isto skupe nekretnine, hrana, a i režije. Samo što u Europi tebi ipak nekako plaća svaki mjesec bar malo raste, dok ovdje toga nema.

Zaključak bi bio, ali to se ne tiče samo osoba s invaliditetom, nego svih – trebamo natjerati poslodavce i Vladu da smanje poreze i da se više daje za one koji rade, a nemaju veću potporu socijale.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

U sljedećoj emisiji Jedan plus jedan gostuje mi inicijativa Ljudi za ljude. Govorit ćemo o onima koje smo zaboravili i koji jedva preživljavaju.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a