S kraljevskih dvora

Miljenica (The Favourite), Irska/V.Britanija/SAD, 2018. Redatelj Yorgos Lanthimos

Marija kraljica Škotske (Mary Queen of Scots), V.Britanija, 2018. Redateljica Josie Rourke

Uspjeh Yorgosa Lanthimosa na svjetskoj redateljskoj ljestvici uistinu je munjevit. Prošlo je tek desetljeće od njegova međunarodno prepoznatog i za Oscara nominiranog Očnjaka kojim se zarotirala cijela ta priča o – u nedostatku izraza i vječnoj potrebi za imenovanjem – grčkom čudnom valu čiji su počeci, doduše vezani za njegovu Kinettu, ali i Attenberg iz 2010. s redateljskim potpisom Lanthimosove producentice Athine Rachel Tsangari. Tu je, doduše, barem jednako značajno ime novinara i dramatičara Efthymisa Filippoua, do Miljenice Lanthimosova stalnog scenarista, ali i scenarista još nekih važnih ostvarenja suvremene grčke kinematografije, poput uradaka Babisa Makridisa. Lanthimosovi filmovi su – uz sve svoje utjecaje na koje se izričito pozivao (Cassavettes, Bresson, Godard, Allen, Bunuel) – ponajprije podsjećali na one Kubrickove. Poglavito se to odnosi na njegove dvije međunarodne koprodukcije – Jastog i Ubojstvo svetog jelena. Priznajem, ta emotivna suzdržanost, ta bergonovska intelektualna eksteriornost, u kojoj likovi kao da se boje biti žrtvom jastogovske distopije, nadograđivana i nadoknađivana elementima fantastike, nikad mi nije pretjerano sjela. Stoga je Miljenica višestruko iznenađujuća. Scenarij je to koji je još prije dvadesetak godina napisala Deborah Davis. Lanthimos nije autor koji bi u projekt bio uvučen tek kao iznajmljeni autor. Kostimirana drama s britanskog kraljevskog dvora...?! Gdje se tu Lanthimos prepoznao? Hm, kako god, prihvatio se posla u kojem sve vrvi od strastvenih emocija. I dobio deset oskarovskih nominacija.

Kako zapravo, osim kao kostimiranu dramu, opisati Miljenicu? Zamislite de Laclosov klasik pomiješan s opet Kubrickovim Barryjem Lyndonom i bunjuelovskom porugom spram kraljevske buržoazije, podarite mu kombinaciju jezika Jane Austin s prostačkim, uličnim govorom...i to je otprilike to. A opet nije riječ o art-zafrkanciji, iako se može dijelom i tako iščitati. S tom popudbinom Lanthimos i njegov snimatelj Robbie Ryan širokokutno (njih dvojica su najzaslužnija za svladavanje prepreke, za ovakvu vrstu filma, nevelikog budžeta) ulaze na engleski kraljevski dvor ranog osamnaestog stoljeća kojim vlada Anna (Olivia Colman), prva vladarica objedinjenog britanskog kraljevstva. Nju zatječemo kao nesretnu udovicu, već žestoko načetu bolešću (umrla je od komplikacija povezanih s gihtom) koja mješavinom luckavosti i napadaja bijesa zatomljuje dešperaciju zbog gubitka sedamnaestoro djece te istodobno mora donositi državničke odluke o, primjerice, povećanju poreza kako bi se rat s Francuzima pobjednički priveo kraju. Njezini prijedlozi izazivaju političke sukobe torijevaca i vigovaca pa utjehu i povjerenje Anna pronalazi u odnosu sa Sarahom Jennings Churchill (Rachel Weisz), vojvotkinjom od Marlborougha, suprugom vojskovođe koji je uglavnom na bojištu, koja je Anina savjetnica, ali i ljubavnica. Taj je odnos prilično bremenit, i Anna i Sarah su osebujne, samosvojne i teške osobe, a sve će se dodatno usložiti pojavom Sarahine daljnje rođakinje Abigail (Emma Stone), posrnule plemkinje čiji je otac uništio obiteljski status i moral pa Abigail, zbog životnog iskustva premazana svim mastima, na dvor stiže kao sluškinja. Ljubavni lezbijski trokut s nizom podmetanja i spletki dramaturška je okosnica Lanthimosova filma, pri čemu je Abigail pokretačica radnje (možemo se zapitati je li ispravna odluka da Colman bude oskarovski nominirana za glavnu, a Stone i Weisz za sporednu ulogu) čiji potezi, pak, narušavaju onaj temeljni odnos – Anne i Sarah – simbolično uokviren s dva dijaloga – onaj u kojemu njih dvije raspravljaju o ljubavi te onaj u kojem se nadmeću oko prirode i načina vladanja.

Iako zaplotnjaštva s kraljevskih dvora najčešće prate prigodni zvuci - primjerice Vivaldijeva Viola D`Amore Concerto, ali i elementi suvremene eksperimentalne glazbe - ono što potpomaže razbijanje uobičajenoga hladnog monarhističkog elitizma i razvijanje sladostrasti zbivanja, prije svega su sočne, britke i nerijetko vulgarne replike koje približavaju viđena sjedišta moći s običnim pukom koji se u Miljenici spominje tek u razgovorima. Jesu li tu Lanthimos i njegovi suradnici gađali današnje političke elite sve više sklone vulgarizaciji javnog prostora i psovačkom diskursu čega je aktualni američki predsjednik tek najizrazitiji primjer? Nebitno, važnije je da je riječ o vrlo zabavnom filmu čiji prosede seže od pajtonovaca do ozbiljne ljubavne drame u trokutu ženskih likova od kojih se, ne samo zbog montažno preklopljenoga kraja, ne zna koja je po svojoj sudbini nesretnija. Konačno, Miljenica je i potvrda kako su američki filmski akademici – a film ima i niz nominacija za BAFTUpostali propusni i za ovakvu vrstu esktravagancije, a Lanthimos je snimio možda i svoj najbolji film.

Nešto klasičniji, ali samo po načinu izlaganja, je Marija, kraljica Škotske, uprizorenje autentičnih zbivanja o bitci za britansko prijestolje što ga je, prema motivima romana Johna Guya režirala ugledna kazališna redateljica Josie Rourke. Radnja toga filma događa se koje stoljeće i pol prije zbivanja u Miljenici i prati Mariju I. (Saoirse Ronan), nazivanu Krvava Mary, koja je udajom jedno vrijeme figurirala i kao francuska monarhistica, iako joj je jedina želja bila svrgnuti Elizabetu (Margot Robbie) budući da je bila sestra Henrika VIII., odnosno bila je u srodstvu s engleskom vladarskom lozom.

Marija je, znano je iz povijesti, a vidljivo iz filma, imala buran ljubavni život i ovdje je sve puno dvorskih spletki, a običaje na škotskom dvoru Rourke prikazuje kao iznimno surove i sirove, odnosno oni su nekovrsni pandan uličnom jeziku Miljenice. Marija je – opet poput moćnih žena iz Lanthimosova filma – bila nesretna osoba, a ta je nesreća dodatno podebljana njezinom ljubomorom prema Elizabeti. Istim se odnosom bavio i Marija od Škotske Charlesa Jarrotta iz 1971. u kojoj su škotsku i englesku vladaricu utjelovile Vanessa Redgrave i Glenda Jackson. No, zahvaljujući dvjema sjajnim glumicama (Ronan i Robbie uistinu nisu imale sreće jer je ovogodišnja konkurencija ženskih glumica iznimna, baš kao što ni cijeli film nije imao sreće pojavivši se kad i favorizirana Miljenica), scenarističkoj visprenosti autora Kuće od karata Beaua Willimona i režiserskoj izvedbi Josie Rourke, taj je odnos u novoj verziji dodatno potentan, a njihov susret toliko eterično oslikan da zapravo ne znamo je li ga i bilo.

A što je bilo kasnije? Krvava Mary ubijena je pod Elizabetinom vladavinom 1587. godine, Ana je 1707. postala svebritanski suveren tako ozakonivši ono što je vojno započeo Edvard Dugonogi. Koja tri stoljeća poslije svi engleski torijevci, vigovci, suvereni i ostali su, pred nemoćnom Elizabetom II. povukli Škote u Brexit, a u kraljevskim dvorima spletke i zaplotnjaštva traju li ga traju.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a