U ime obitelji

Roma, Meksiko, 2018.
Redatelj Alfonso Cuaron

Obiteljske veze (Manbiki kazoku/Shoplifters), Japan, 2018.
Redatelj Hirokazu Kore-eda

E da, obitelj. Bez obzira definirali je načelno kao osnovnu društvenu jedinicu zasnovanu na zajedničkom životu užega kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije – kako to čini hrvatska Wikipedia gotovo identično s marksističkom definicijom obitelji kao osnovne ćelije društva; ili tradicionalno-konzervativno propisom kako je brak (valjda kao zametak obitelji) zakonom uređena zajednica žena i muškarca što stoji u hrvatskom Ustavu; ili se usmjerili prema području definicija LBGTB i feminističkih prijedloga obitelji sačinjene od djeteta te jedne ili nekoliko odraslih osoba – obitelji se zapravo definirati ne mogu. Potvrda za to su filmovi o kojima ovdje pišemo, a gdje su obiteljski odnosi razrađeni daleko od bilo kakvih definicija pa dio njihovih protagonista uopće nije u krvnom srodstvu. Oba filma imaju istaknuto mjesto i među friško objavljenim oskarovskim nominacijama - jedan je među kandidatima u kategoriji najboljeg stranog filma, a drugi ih je priskrbio čak deset, iako u kinima uopće nije distribuiran.

Filmografiju japanskog autora Hirokazua Kore-eda obilježavaju tri međusobno povezana fakta. Ponajprije, on je vazda zainteresiran za analitičko portretiranje obitelji – japanskih, suvremenih - u svim njezinim varijacijama i situacijskim odnosima. Drugo, iako je dobar dio japanske filmske tradicije oslonjen na zapadnjačku kulturu (osovina Shakespeare/Kurosawa), a sam Kore-eda najčešće se smatra sljedbenikom Ozua, njegovi filmovi su upravo holivudski melodramatični s izvedbeno jakim utjecajem talijanskoga neorealizma. Kao takav, Kore-eda je miljenik velikih svjetskih festivala, poglavito onog u Cannesu, gdje je prije šest godina i nagrađen za Kakav otac, takav sin. Obiteljske veze nisu njegov najbolji film – to je upravo, barem od onog što smo imali prigodu vidjeti, Kakav otac takav sin – no, svakako je riječ o destilaciji Kore-edovih tematskih i stilskih preokupacija pa ne čudi što je upravo s tim filmom dometnuo do Zlatne palme i kandidature za najboljeg neanglofonskog oskarovca.

Obiteljske veze, nadahnute medijskom pričom, počinju krađom u samoposluzi. Tu upoznajemo jedan dio obitelji Shibata, oca Osamu (Lily Franky) i sina Shotu (Jyo Kairi) čiji plan krađe uključuje anarhoidnu verziju komunističkog načela o društvenom vlasništvu. Vraćajući se kući, njih dvojica naiđu na gladnu i promrznutu djevojčicu Yuri (Miyu Sasaki), dovode je kući gdje upoznajemo ostatak Shibatovih. I tu tek zapravo kreće priča o jednoj proširenoj obitelji, emocionalni i moralni (pokadšto i moralizirajući) vrtuljak kako bi se, u ozračju dosad neviđenih tokijskih veduta, preispitali značaj obitelji, obiteljskih vrednota, (ne)krvnoga srodstva. I to sve u jednom kompleksnom i ponekad mračnom, ali ipak lepršavom melodramatskom tonu. Jer, Kore-eda nije ovdje da bi makar rastezljivo definirao funkcije obitelji, nego da bi svoje likove zaštitio od lošeg. A glavno oružje te zaštite je, upravo ta i takva proširena obitelj koju onda i nije nužno imenovati obitelji.

Gotovo isto vrijedi i za opjevanu Romu, Netflixov proizvod prikazan isključivo na toj platformi, što ga međutim nije odbilo od trijumfa na Mostri i Zlatnog globusa za najbolji strani film, a američki filmski akademici su s deset nominacija dodijeljenih filmu, tek potvrdili kako vjerojatno ulazimo u novo medijsko razdoblje distribucije filmova. Alfonso Cuaron – međunarodno prepoznat još nakon I tvoju mamu, također – dugo je osmišljavao priču o svom odrastanju u elitnoj četvrti meksičke prijestolnice iz naslova filma ranih sedamdesetih jer mu je, kako sam kaže, trebalo puno vremena za racionalizaciju svojih sjećanja i slika koje pamti iz djetinjstva. Na kraju je odlučio svoju obiteljsku kroniku usmjeriti na obiteljsku služavku Cleo (sjajan debitantski nastup Yalitze Aparicio), kao alter-ego njegove prave služavke Libo kojoj je Roma i posvećena te je ona više puta film pogledala.

Ta odluka se čini sasvim ispravnom, jer Clein privatni život pulsira sa socijalnom dinamikom tadašnjega društva – on je povezan i s ulicom, i s tadašnjim masovnim odlascima u kina pa taman kako bi se u zadnjim redovima razmjenjivale nježnosti, i s popularnom kulturom tog razdoblja, uključujući i muzičke šlagere od kojih je osobito dojmljiv onaj o siromaštvu koje je prepreka ljubavi. Taj je život u potpunoj suprotnosti s hermetičnosti, pokazat će se disfunkcionalne obitelji, u kojoj Cleo služi, a gdje je jedno od djece sam Alfonso Cuaron. On će za vizualni identitet svog filma odabrati crno-bijelu fotografiju (osobno potpisuje i kameru i sumontažu filma), ne samo iz artificijelnih razloga (iako detalji tri kadra aviona sugeriraju i to), već zbog toga što sjećanja na djetinjstvo jedino i mogu biti crno-bijela, poglavito njihova racionalizacija, kao i zbog izbora pripovjedačke perspektive. Iz istih razloga film je cijeli snimljen u srednjem planu što donosi određenu hotimičnu distanciranost u izlaganju do samoga kraja. Statična kamera u Romi se izmjenjuje s impresivnim dugim vožnjama i kružnim pokretima kamere kojima se dočarava unutrašnjost obiteljske kuće i njezinih stanovnika.

I dok će opisi društvene pozadine kulminirati dramom koju nagovještavaju jedan potres i jedan požar, ubijanjem pobunjenih studenata i ritualiziranom militantnosti, intimne drame pomnije su razrađene s osloncem na dva ključna događaja: Cleina trudnoća i odlazak dobrostojeće glave obitelji drugoj ženi. Služavku će njezina tragedija približiti obitelji u kojoj majka Sofija (Marina de Tavira) – dotad ambivalentno okarakterizirana i pasivno postavljena – uskoro, ne bez natruha feminizma, preuzima ulogu odlučne i samosvjesne žene. Završna, izrazito melodramatična scena, donosi svu ljubav ovoga svijeta i Cleino emotivno uronuće u jednu, u tradicionalnom smislu nepotpunu obitelj koja je, upravo zbog svoje nedostatnosti, spremna savladati i najteže prepreke. A to se nekako ne da opisom definirati.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a