Ivan Žaknić: Ćudoredno bluranje von Triera

Kuća koju je izgradio Jack (The House That Jack Built), Danska, 2018.
Redatelj Lars von Trier

S određenim zakašnjenjem bavimo se posljednjim ostvarenjem Larsa von Triera, kada Kuća koju je izgradio Jack već lagano nestaje s repertoara, ali nas, ne njegova kvaliteta, nego potpuna hipokrizija koja od početka prati taj film natjerala na to.


Pridjev kontroverzno prati većinu von Trierovih filmova, no stvari su se ovdje još od kanske premijere otele kontroli pa je film doživio sudbinu goru od Majke! Darrena Aronofskog te je uglavnom moralno-intelektualno poravnan sa svojedobnim von Trierovim filonacističkim ispadom koji mu je na neko vrijeme zatvorio vrata Cannesa.

Kad se u svibnju prošle godine opet tamo pojavio, smješten u popratni program, došlo je do novog incidenta. Publika je masovno napuštala premijeru Kuće koju je izgradio Jack, sam von Trier je sve popratio relativno duhovitom opaskom kako je mislio da će izaći svi, a u nastavku priče čak i oni blagonakloni prema njegovim autorskim i verbalnim eskapadama u filmu su vidjeli von Trierov obračun s njima, dio je kritičara film proglasio gnjusnim i najgorim filmom godine, a neki su ga bogme odbili i vrednovati.

No, koliko god svoje posljednje djelo i osobno smatrao incidentnim – pa je film i podijelio u pet Incidenata – riječ je o možda najkonvencionalnijem von Trierovu filmu koje koketira s elementima torture porna, no većim je dijelom njegovo već pomalo klasično vizualno-verbalno poigravanje. Nije ovdje, dakle, riječ čak ni o provokaciji zbog provokacije, nego o nečemu što smo manje-više kod von Triera već vidjeli pa u tom smislu mjesta, u odnosu na primjerice Antikrista, ćudorednom zgražanju nema.

Kuća koju je izgradio Jack u osnovi je opetovani autorski uradak jednoga značajnog filmaša koji, međutim, od Melankolije nije snimio značajan film. Reakcije kojima je primljen te još pokoji detalj čine ga malčice zanimljivijim.
Rastezljivo gledajući, nakon što je u dvodijelnoj Nimfomanki čeprkao po invalidnom erosu, von Trier se sada dohvatio tanatosa i to opet u njegovu psihopatološkom obliku.

Glavni lik Jack (uvjerljivi i uvijek malo podcijenjeni Matt Dillon) je serijski ubojica u nekoj američkoj nedođiji (iako je film, zbog von Trierova straha od letenja sniman u Danskoj) koji u ispovjednom tonu svoje zločine pokušava predstaviti kao umjetnička djela. Ta su djela vrlo pedantno izvršena i u filmu prikazana; Jack boluje od kompulzivno opsesivnog poremećaja pa lokacije svojih ubojstava detaljno čisti, iako je ponekad vrlo blizu mogućnosti uhićenja što ga kao pravog psihopatskog zločinca gura sve dalje i dublje.

Promatranje tih zločina uistinu je mukotrpan posao, posebno trećega incidenta, a Von Trier ih opisuje ukupno pet, iako se tu nađe i pokoja narativna kolateralna žrtva.

Film, dakle, žanrovski pripada hororu, glavni lik je jednostavno psihopat i von Trier od toga ne bježi, čak ni kada se prepušta određenom humaniziranju glavnoga protagonista koji u svom bajanju o arhitekturi zločina spominje razne uzore uključujući i najslavnijega nacističkog arhitekta (pa zar opet?!), velikog rekonstruktora Berlina, dizajnera Zeppelinfelda i Fuehrerove kancelarije.

Jack i njegovo djelo donekle podjećaju na književno remek-djelo Amelie Nothomb Higijena ubojice i Pretextata Tacha, imaginarnog nobelovca koji je udavio nevinu djevojku iz ljubavi, jer nije htio postati žena, objekt, a žene, po njemu, ionako ne služe ničem nakon što uđu u pubertet.

I von Trierov Jack tako se pita Zašto je krivnja uvijek na muškarcima?, birajući za žrtve gotovo isključivo žene te se, ne bez vraga, možemo zapitati i zašto su film i ženomrzački protagonist smješteni u trampovsku i postvajnštajnovsku Ameriku? I je li von Trier – kako su neki od onih koji su odlučili bez moralne histerije pisati o filmu već primijetili – ovdje u dvostrukoj ulozi: onoga koji i dalje provocira i zaštitnika onoga koje ta provokacija može povrijediti?

No, za većinu Kuća koju je izgradio Jack (p)ostao je tek komad odbojne pretencioznosti nakrcan bolesnim scenama nastalima u glavi jednog čovjeka čiji su mračni zakutci mozga već davno nadvladali genijalnost autorstva. Kao da cijela povijest umjetnosti nije podjednako satkana od ružnoga i lijepog, kao da cijeli taj historijat ne počiva na premisama velebnih slika i mračnih riječi.

Uzmimo, primjerice, tog Verga, Vergilija (glas mu je posudio Bruno Ganz) kojemu se Jack ispovijeda, a ovaj ga islijednički ispituje i dijeli moralne lekcije. Taj će prvosvećenik rimske poezije u svom najslavnijem djelu Eneidi opisujući Lakoontovu smrt opjevati zmijurine što Propinju grudi nad vodom, a krvave uzdižu kukme...

Buljave oči im gore vatruštinom bijesnom i krvlju... Nejaka zgrabe tjelesa obaju sinova mu bijednih/pa se opletu o njih i udove gristi im stanu... Napreže svećenik ruke i nastoji riješit se spona/sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva crni/urliče toliko strašno, da urlik mu siže do zvijezda/nalik na goveda rik, što priklano tek je pri žrtvi...Naša uzdrhtala srca studena pak podiđe jeza/odsvud se glasi pronesu da umjesna ova je kazna...

Tako se eto zbori u glavnom djelu Augustova kulturnog prosvjetiteljstva. Pa ako se von Trier odlučio za slikopisni osvetnički pohod, evo nam se čini kako osvetu umjesnom kaznom za danskog filmaša smatra i nemala ćudoredna regimenta. Priznaj, brate, kako ne voliš njegove filmove!

Reci kako ih ne želiš više nikad gledati zbog njegovih verbalnih nacističkih eskapada! Ali, okretati glavu zbog tobožnjih scena koje su prešle granice dobrog ukusa...Sve to podsjeća na vajne komercijalne televizije koje uporno bluraju malo dublje dekoltee da bi već koju minutu kasnije uredno prikazivali prilično zakrvavljene estetske operativne zahvate.