Rade premalo, svađaju se previše

Nije riječ o školskom razredu, kako naslov sugerira, to je, nažalost, naš parlament, odnosno Sabor koji donosi ključne zakone. Sad su gospoda bila mjesec dana na godišnjem. Svatko ima pravo na odmor, daleko od toga, ali činjenica je da Sabor radi premalo i da se to sve skupa odražava na naše živote. Kako to utječe na osobe s invaliditetom? Tako da osobe s invaliditetom ne mogu naći zakonske akte koji se tiču njihova života.

U drugim europskim parlamentima pokazuje se barem briga za osobe s invaliditetom i one su zastupnicima pri samom vrhu prioriteta. Inače, naš parlament poznat je po tome, a i političke stranke također, da je samo jedna osoba s invaliditetom saborski zastupnik.

Ljubica Lukačić (HDZ) pokušava nešto postići u Hrvatskom saboru za osobe s invaliditetom, ali baš joj i ne ide. Zašto? Zato što političarima nisu u fokusu osobe s invaliditetom i to je žalosna činjenica. Iz koje god stranke da dolaze, osobe s invaliditetom su im nevidljive. O tome dovoljno govori činjenica da nas se sjete samo na Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Taj dan im je iznimno važan kako bi se mogli promovirati. Opet ću reći, ponoviti po zna koji put, nije važna politička stranka, svi su manje-više isti tj. svi se manje-više ponašaju isto.

Najzanimljivija disciplina saborskim zastupnicima je aktualni sat. Glume koje se ondje nagledamo ne možemo vidjeti ni u kazalištu ili filmu. Lijepo je to svojedobno glumac Zlatko Vitez usporedio s kokošinjcem.

Da se mene pita, ukinuo bih ustavnu odredbu o trajanju godišnjih odmora koji su zastupnicima na raspolaganju, i ljetnih i zimskih. Isto tako, trebalo bi promijeniti način biranja saborskih zastupnika. Bilo bi, po meni, dobro kada bi građani mogli preferencijalno birati više od pola liste, a ne samo tri zastupnika. To bi podrazumijevalo da se o svakoj osobi zna ono što je potrebno znati kada se odlučuje o ovako važnoj stvari, dakle, podrijetlo imovine, profesionalni razvoj itd. Jer pokazalo se da političke stranke liste kroje prema interesu predsjednika stranke. To je loše jer se na listi napreduje po principu - tko o predsjedniku bolje govori, taj ide naprijed. Tako bi se prekinulo s pričom - "ja ga nisam birao".

S druge strane uveo bih za glasače stimulaciju i destimulaciju (novčanu). Dakle, tko glasuje dobije lovu, tko ne glasuje gubi lovu.

Tako bih uredio sustav da zastupnik odgovara svome glasaču. Da se zna točno kada i kako se glasač može njemu obratiti u vezi svojih problema te da ga on može (mora) riješiti u razumnom roku. Svaki saborski zastupnik trebao bi imati svoj ured i dva pomoćnika koji bi dogovarali sastanke s raznim skupinama i ljudima u vezi raznih tema. Uredi moraju biti otvoreni za javnost i građane koji bi mogli ostvariti prije zamišljenu ideju o rješavanju konkretnih problema preko svojih zastupnika.

Sve to trebalo bi dovesti do rasta povjerenja između zastupnika i glasača. Jer bez povjerenja sve pada u vodu, ljudi u startu gube nadu da se išta može promijeniti.
Dakle, zuzimam se za sistem odgovornosti i međusobnog povjerenja, otvorenog odnosa između onoga koji bira i onoga koji je izabran. Nije politika sama po sebi loša, dapače, samo je percepcija o njoj, kod nas, izrazito loša.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

Slušajte emisiju "Jedan plus jedan" u ponedjeljak u 20.00 na HR2.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a