Došao je taj dan

Prije nekoliko godina pozvao me ravnatelj područne Osnovne škole Bakovčica Radovan Knežević da pored Koprivnice održim predavanje o otpadu djeci od prvog do četvrtog razreda. Uzeo sam smeće iz mojeg domaćinstva i stavio vreću na drugu praznu vreću na školskoj klupi. Dogovorio sam se s jednim učenikom da će sa mnom izvesti mali igrokaz. Dao sam mu mobitel svoje supruge i nazvao ga pred ostalom djecom:

Halo, ovdje direktor svih smetlara, je li to gradonačelnik?

Da?

Gradonačelniče, došao je taj dan!

Koji dan?

Dan kad se popunilo naše smetlište, recite mi što da radim?

Ovaj…ja…

Gradonačelniče, hoćemo li početi razdvajati otpad? Ja ne znam što je u našem otpadu i kamo više s njime?! Gradonačelniče, hoćete li pomoći da to otkrijemo zajedno?

Naravno!

Uzeli smo moju vreću s otpadom. Nožem sam rastrgao vreću i počeo vaditi smeće. Pokazivao sam djeci kako je papir (još me sin nije natjerao da počnemo razdvajati) zamašćen, kako ima hrane od koje bi se mogla dobiti energija i kompost, kako ima puno zaprljane ambalaže koju nitko ne želi…

Sjetio sam se igrokaza jer se ovih dana odvija sličan samo na nacionalnoj razini. Ministarstvo zaštite okoliša je u studenome objavilo popis 27 odlagališta koja se moraju zatvoriti do kraja prosinca. Ona naravno i dalje rade. Posjetio sam najbliže, ono u Zelini. Zelinskom gradonačelniku i komunalcu Ministarstvo savjetuje da odlažu na odlagalištu u Dugom Selu no tamo taj otpad ne žele. Možda će Zelinčani voziti svoj otpad u Vrbovec no država mora tamošnjem gradonačelniku odrediti plafon cijene koju za to može odrediti. Ako pretjera država mu, navodno, neće dati novce iz Fonda za zaštitu okoliša (skupljene iz ekoloških poreza svih građana i onečišćivača) za sanaciju njegovog odlagališta.

A koja su iskušenja zbrinjavanja otpada čuo sam od direktora zelinskog komunalca koji mi je spomenuo kako jedan komunalac na sjeveru plaća 950 kuna za odvoz plastičnog otpada dobrom prijatelju zagrebačkoga gradonačelnika. I to zato jer komunalac želi biti pošten tj. ne zakapati na odlagalištu sadržaj žutog spremnika što navodno nije rijedak slučaj u Hrvatskoj.

Kao što nije rijedak slučaj da gradonačelnici i načelnici čekaju da se izgrade županijski centri za zbrinjavanje otpada. Tako se u Splitu po stručnjacima, koji su pisali njihov Plan gospodarenja otpadom, razdvaja 23 a po aktivistima tek 2-3% otpada. Splitska gradska uprava nabavila je spremnike no gradski kotari otežu s određivanjem lokacija pa je postavljeno tek 125 kompletnih zelenih eko-otoka (papir, plastika, tetrapak, staklo) od 360 predviđenih.

Neraspoređeni spremnici stoje na zemljištu Hrvatskih cesta kojima je splitska Čistoća dosad (od 01.08.2018.) platila ukupan iznos od 26.918,75 kuna (s PDV-om) za najam. Ostaje još za platiti 6.843,75 kuna, tvrde u Hrvatskim cestama koje hvale urednog platišu.

Možda se čelnici Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, uz mig iz središnjice stranke i Ministarstva zaštite okoliša, nadaju kako će njihov Županijski centar za zbrinjavanje otpada (ŽCGO) Splitsko-dalmatinske županije u Lećevici (predviđeni početak rada 2022. godine, stajat će 65 milijuna eura od čega 42 milijuna EU sredstava) prodavati gorivo proizvedeno iz njihova otpada kaštelanskoj cementari. No vlasnik cementare mi odgovara kako nije imao nove sastanke ni s ministarstvom ni s predstavnicima županijskog centra, odnosno Regionalnog centra čistog okoliša (tvrtke koja je od 2009. za pripremu projekta Centra i plaće potrošila 18 milijuna kuna). Također vlasnik cementare nije pokretao nove postupke niti izrađivao nove studije za dobivanje dozvola za korištenje navedenog tipa goriva u svom proizvodnom procesu.

Suspaljivanju otpada se protivi Grad Kaštela koji je 2017. donio odluku da suspaljivanje opasnog drvnog otpada kao alternativnoga goriva nije prihvatljivo za građane Grada Kaštela.

Upravni sud je još prije 3 i pol godine zabranio suspaljivanje goriva iz otpada pa je posve nejasno zašto Grad, Županija i Ministarstvo i dalje ustraju na predimenzioniranom ŽCGO-u i proizvodnji goriva iz otpada ako ne štite nestručne projektante, koji u većini hrvatskih centara projektiraju ekološki i ekonomski neprihvatljiva rješenja, i isporučitelje strane opreme za centre.

I eto potrošni prostor na smeće i nered a gdje su rješenja? Evo nekih: educirati građane o razdvajanju otpada (prema podacima iz splitskog pilot projekta skupljanja papira i plastike od vrata do vrata odaziv je svega 2% građana), uspostaviti suradnju s nevladinim udrugama zbog organiziranja volonterskih kontrola kvalitete razdvajanja otpada i uvođenje kazni komunalnog redarstva za krivo ubacivanje (waste patrol), ukinuti prirez za sve tvrtke koje žele reciklirati otpad na području gradova koji imaju lokalni porez, ponuditi besplatne prostore u vlasništvu županije/grada/općine za reciklažere i centre ponovne uporabe (reuse centri poput onog u Prelogu gdje se prodaju ispravni odbačeni predmeti a može otvoriti u suradnji s nekom strukovnom školom i jeftin servis odbačenih uređaja), ubrzati određivanja lokacije za kompostane čiji se kompost može upotrijebiti u poljoprivredi, za sanaciju kamenoloma i lokacija koje su služile za iskop sirovinskog materijala za proizvodnju cementa…


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a