Vodite ljubav, a ne (hladni) rat!

Hladni rat (Zimna woyna), Poljska, 2018.
Redatelj Pawel Pawlikowski

Zanimljivo, većina filmova o velikim, nemogućim, prijelomnim ili zabranjenim ljubavima u nekadašnjim socijalističkim kinematografijama uglavnom su uokvirena klasnim razlikama u društvu koje je imalo biti besklasno. U onim laganijim filmskim formama ljubavne su odnose narušavali, primjerice, obiteljske pozadine nerijetko po(d)vučene granicom seljaci/građani gdje su u ideološkom diskursu ovi potonji ponekad bivali izloženi bezbolnoj stigmi reakcionarne malograđanštine. U onom ozbiljnijem (i ovdje, naravno, ide kurziv) slikopisnom opusu socijalističkih kinematografija klasna stratifikacija je načelno dublja.

Promotrimo li tek površno, primjerice, hrvatsku filmsku povijest iz jugoslavenskoga razdoblja različite vrste socijalno-klasnih dihotomija primjetne su još od Belanova Koncerta preko Hadžićeva društveno-kritičkog opusa do Grlićeva Samo jednom se ljubi ili Šorkova Oficira s ružom gdje se već sasvim slobodno progovaralo o fatalnim ljubavima među klasnim i ideološkim neprijateljima. Pa da je Pawel Pawlikowski svoj nagrađivani Hladni rat usmjerio u tom smjeru – u onom gdje je ljubav žrtva sustava – mogli bismo reći kume, zakasnio si koje desetljeće, čemu se, eto, nije odoljelo pa filmu stižu nejasni prigovori o proračunatosti.

E sad, u makar zamišljajnom porijeklu glavnih protagonista i službeno najboljeg europskog filma u 2018. ima zrnce klasne diferencijacije. Zula (uistinu iznimna Joanna Kulig) dolazi iz ruralne Poljske gdje film i počinje, a snažan socijalni moment je i njezina tragična obiteljska povijest. Wiktor (ništa manje uvjerljivi Tomasz Kot) klasično je školovani glazbenik što, s obzirom na vrijeme radnje od kraja četrdesetih do ranih šezdesetih, sluti na predratnu pripadnost građanskoj klasi. No, za Pawlikowskog sve to nimalo nije važno, barem ne na način na koji je to nekad bilo važno, primjerice, u hrvatskim i jugoslavenskim okvirima. Poljski komunizam tom je velikom autoru tek crno-bijeli, a zapravo sivi krajobraz (baš kao i u Idi pa opet valja pohvaliti direktora fotografije Lukasza Zala) te stoga nebitni obrubitelj jedne velike, lomne, fatalne ljubavi. Čitav Hladni rat s velikim ili malim slovom, čitav taj sukob društvenih i ideoloških koncepcija, svi ti prijepori o represiji i slobodi, zapravo su nebitni u odnosu na jednu ludu ljubav i hladni rat s velikim ili malim slovom između njih dvoje. Uostalom, za Pawlikowskog je to, na nešto drukčiji način, bila glavna tema i Ide. Zula i Wiktor jesu patili, susreti su im bivali prorijeđeni i onemogućavani - jedan se, eto, s vrlo neobičnim krajem dogodio i u Splitu, u glumačkoj nazočnosti Slavka Sobina i Dražena Šivka. Ali ta bi ljubav istu sudbinu imala i da su njih dvoje nastavili živjeti svoje male socijalističke živote, i da se Pawel nije otputio na Zapad, i postao drukčiji čovjek kako mu Zula predbacuje tijekom njihova pariškog susreta...I Pawlikowskom nekako treba vjerovati u to što priča. Jer on je ovdje fiktivno prenio priču svojih roditelja kojima je film i posvetio, nemirnih dušica čija se ljubav teško skrašavala, a koji su umrli 1989. godine, iste one u kojoj su Ashovi građani revolucije počinjali svoj posao.

No, jugoslavenski film nismo spominjali bezveze. Možda smo potpuno u krivu, no teško se oteti dojmu snažnog utjecaja pojedinih njegovih ostvarenja na neke segmente Hladnog rata. Posebno se to odnosi na ostvarenja crnog talasa. Možda je Lazar Stojanović, u vrijeme dok su surađivali na dokumentarcu Srpska epika ponešto od toga prikazao Pawlikowskom. Kako god, ali pjevana uvertira u izvedbi dvojice osebujnih seljaka sasvim podsjeća na Ko to tamo peva...Još kad čujemo taktove iz Ja ljubim od referenci nam se počinje mutiti vid, iako je, naravno, dobro znano kako je ta pjesma u Golikovu klasiku prepjev šlagera Hvala ti srce iz velebnoga ruskog filma Pastir Kostja.

Ovdje dolazimo do još jednoga vrlo važnog i iznimno nadahnutoga dijela Hladnoga rata, a to je upotreba glazbe kao značajnog markera epizodno strukturiranog filma koja je ovdje prisutna u rasponu od poljskoga foklora preko sovjetskih revolucionarnih pjesama do šansona i jazza zadimljenih pariških kavana i klubova. Iako Hladni rat nije muzički film, glazba je u njemu ona točka podcrtavanja razlika, ali opet ne u strogoj ideološkoj formi, jer Pawlikowski izvrsnost pronalazi i u fatalističkoj poljskoj etnografiji, i u tugaljivim domoljubnim formama, i u beskonačnoj slobodi jazza. I tu je još jedna poveznica Hladnog rata – sad će se mnogima dignuti kosa na glavi (i neka će!) - s La La Landom. Ne zbog značaja glazbe i umjetnosti, i ne zbog sudbine klete što je okvir za nemogućnost ljubavi izradila...Uostalom, film Pawela Pawlikowskog završava suzdržanim hepiendom i metaforičkim odlaskom na drugu stranu. Nego zbog njih dvoje. Zbog ljubavi.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a