Ništa

Ništa ne očekujemo od nove godine jer za osobe s invaliditetom neće biti nekih pomaka. To vidimo po novom slučaju Spinraze, ali nažalost neće ga biti ni za druge građane.

Znam da vam djeluje deprimirajuće, ali bolje da djeluje deprimirajuće, pa da znamo na čemu smo, nego da se iskreno lažemo.

Što se tiče osoba s invaliditetom, u novoj godini bit će još teže i gore, ali srećom dolaze izbori, najprije za Europski parlament pa onda za predsjednika Republike. Vrijeme kada se sjete i nas, kako nas vole zvati, ranjive skupine, premda ne znam gdje me pogodio metak da sam ranjiv. Ja, osoba s invaliditetom koja ima pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo što nažalost u ovoj zemlji nemam, ali tješim se kako ga nemaju ni "neranjivi". Plaše nas da će uvesti euro, meni je apsolutno svejedno jer što god da uvedu, morat ću plaćati - bio to euro, dolar ili indijska drahma.

Zašto je naslov "Ništa"? Naslov je ništa jer se država ponaša prema osobama s invaliditetom kao ekipa iz "Alan Forda". Uzmi siromašnima daj bogatima ili kako u "Alan Fordu" kažu bolje jedan dan biti bogat, nego cijelu godinu siromašan. To samo govori da se ovdje neće ništa promijeniti. U Saboru i Vladi sve će ostati isto. Dogode li se možda prijevremeni izbori, dobit ćemo neke nove likove, no za osobe s invaliditetom to će značiti jedino mrvice kruha. Dok traje predizborna kampanja, možda ćemo dobiti malo novca, novih kombija za prijevoz i svima ćemo biti dragi i simpatični jer to vam je tako tijekom izbora. Imamo još jedan problem jer uopće nemamo strategiju kako postupati s osobama s invaliditetom koja bi htjela raditi i zaraditi. Sustav nas ne prepoznaje kao radno sposobne ljude, nego kao ljude koji stalno nešto žicaju. Nažalost, to sve govori, ali govore i naše udruge, koje su uglavnom na budžetima županija i države, a vrlo malo same uspiju zaraditi novac što dovoljno govori gdje smo i što smo.

Vidimo da ni u Europi nije cvijeće, da imamo "žute prsluke" i da su među "žutim prslucima" i osobe s invaliditetom, ali mi u Hrvatskoj više volimo društvene mreže. Obožavamo Facebook i po njemu pljujemo i pišemo svašta, ali kada se treba prosvjedovati i skupiti kritična masa na ulicama - onda nas nema. Dokle god se ne budemo bunili da nam je loše i dokle god smo zadovoljni mrvicama, bit će nam tako kako nam je.

Volio bih da jednog dana stanu svi, okrenu se oko sebe, napuste sve poslove i da kažemo tri suvisle stvari koje želimo te da na ulici ostanemo sve dok netko ne počne ispunjavati ta tri cilja. To su veće plaće, veće mirovine i nova radna mjesta ne samo za osobe s invaliditetom nego i za sve one koji ne rade i nemaju priliku pronaći posao. Ne bih volio da se zemlja pretvori u niz praznih rupa gdje nema nikoga kao npr. u Slavoniji ili našim otocima kojih se samo sjetimo ljeti, a poslije oni ostaju u istom stanju kao i prije 20 godina. Tako vam je i s osobama s invaliditetom. Konvenciju smo potpisali, ratificirali, obvezali se, ali ne provodimo je i ne vidimo osobe s invaliditetom. Ima nešto dobro u novoj godini. Promijenili su se brojevi, možda će klima biti toplija pa ćemo manje trošiti na grijanje, ali sve u svemu Hrvatska kao i cijela Europa stari, nema ideju.

Neki dan čitam njemačkog ekonomskog analitičara dr. Henrika Müllera koji piše za internetsko izdanje tjednika "Der Spiegel", a kao glavni problem EU ističe nepostojanje demokratske reprezentacije na nivou Europske unije i eurozone. Ističe kako Europski parlament trenutačno nije doista reprezentativno tijelo za građane Europske unije te nema dovoljno moći da odlučuje o socijalnim programima. Sve dok doista ne federaliziramo Europsku uniju, ističe Mueller, ne možemo imati europski socijalni sustav. On smatra da bi na europskom nivou trebalo postojati osnovno osiguranje za nezaposlene.

Ovo vam je samo jedan primjer kako mi svi idealiziramo EU. Da se razumijemo, ja jesam za EU jer male zemlje nemaju što tražiti na europskom ili svjetskom tržištu bez nekog od jačih partnera, ali moramo biti svjesni da će se EU raspasti ako ne uvede socijalne modele. Onda će i naša mala zemlja ekonomski biti u vrlo nepovoljnom položaju i prvi će udaru biti osobe s invaliditetom ili "ranjive skupine" tako da cijelo vrijeme moramo imati neku škrinjicu novca da preživimo pad, ostanak bez posla i ne završimo na ulici.

Toliko od mene u ovom blogu, želim vam sretnu novu godinu, puno dobre hrane i ljubavi!

Hrvoje Antonio Belamarić


Sljedeća emisija 1+1 ide 17. siječnja 2019. od 18.00 do 18.30 na HR2 (urednica Majda Makovac).



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a