Pregled filmske 2018.

Za 2017. smo dvojili, ali za 2018. ne moramo. Uglavnom, bila je to i više nego pristojna filmska godina u svijetu, napose u Europi. Na domaćem terenu baš i ne. Ako i procijenimo da su repertoarom nastavili vladati stripovski superjunaci, a na zadovoljstvo širokih narodnih masa, valja zaključiti kako i okorjeli neštovatelji masovki godinu u kojoj smo gledali filmove poput Prvog čovjeka, Tri plakata izvan grada, Oblika vode, Hladnog rata ili Gnjeva mirna čovjeka mogu ispratiti sa smiješkom.

Amerika


U komercijalnom smislu veliki studiji mogu trljati ruke, posebno Disney koji je na globalnom tržištu utržio više od sedam milijardi dolara (od čega nešto više od četiri milijarde od prodaje ulaznica) što mu je pošlo za rukom samo još jednom u povijesti i to prije dvije godine. S one umjetničke strane, svjedočili smo daljnjem brisanju granica između mainstreama i off-Hollywooda. Pa kada spojimo američke filmove iz 2017. koji su ponešto zakasnili u naša kina s onima koji su producirani u 2018., dosezi američke kinematografije na koju stalno nešto jamramo čine se više no pristojni i to čak u mjeri brojčanog povećanja naslova što ćemo ih pamtiti.

1. Prvi čovjekChazelle je inzistirao na prikazu Neila Armstronga kao distanciranog i introvertiranog čovjeka pa smo umjesto herojske priče o osvajanju Mjeseca dobili intimnu dramu o tuzi i jadu od kojih se poželi pobjeći pa i na Mjesec. Mnogima takvo viđenje povijesnog događaja od kojega će se u 2019. navršiti pola stoljeća nije bilo po volji. No, vjerujemo da će taj autorski spoj intimne psihološke drame i dokudrame postati klasikom, a trenutak Armstrongova ispuštanja osobne relikvije u beskonačnost svemira scena za filmsku povijest.

2. Tri plakata izvan grada – mizoginija, seksizam, iracionalna agresivnost, rasizam...obilježja su američke provincije i bez McDonaghova filma. Time je njegove oplemenjivanje znanih motiva još značajnije. Tri plakata...na početku izgledaju kao tipičan detekcijski krimić. A onda se pretvaraju u crnohumornu egizistencijalnu priču o osveti s galerijom živopisnih likova. Dva glumačka Oscara za taj film su premalo.

3. Oblik vode – del Torovu oskarovcu prigovarali su derivativnost. I uistinu, ima u Obliku vode nemali broj deltorovskih motiva i tema od odabira žanra preko dobrodušnoga djevojačkog lika do kritike beskrupuloznog militarizma. Ali, koliko god bio sintetičan, Oblik vode ima i znatnu dodanu vrijednost – od evociranja hladnoratovskoga antikomi ozračja preko imanentne impresivne vizualizacije do posvete klasičnom Hollywoodu (Čudovište iz Crne lagune, mjuzikli...)

4. Projekt Florida
– prvi među nezavisnim filmovima što smo ih u repertoarnoj ponudi imali u 2018. Marginalci Seana Bakera mondeni su simbol suvremenog američkog indieja, a nakon emotivne priče u kojoj je izbor filmske lokacije svojevrsna antiteza tematici prikazanog, jasno je i zašto.

5. Iskupljenje u New Yorku
– motivi ranog Scorseseja (ratni veteran) susreću se s onirizmom Ferrare uz nadogradnju sjajnog Joaquina Phoenixa i same redateljice. Teško da je ovom adaptacijom romana Jonathana Amesa škotska redateljica Lynne Ramsay proširila krug obožavatelja, no riječ je o sjajno režiranom, vizualno, auditivno i montažno besprijekorno složenom ostvarenju. Pa se nadamo da Ramsay neće na novi projekt čekati sedam godina što joj se dogodilo nakon uspješnice Moramo razgovarati o Kevinu.

6. Tully
– nakon Juna još jedna iznimna suradnja književnice i scenaristice Diablo Cody i redatelja Jasona Reitmana. Film o svemu što život jest s glavnom četrdesetineštogodišnjom trudnom junakinjom koja se osim s vlastitom iscrpljenosti bori i protiv suvremenog internetskog fejkanog superroditeljstva. Iako se Theron opet fizički transformirala, glumački šou joj krade Mackenzie Davis kao suvremena Mary Poppins.

7. Udovice
– ne samo odličan nego i iznenađujući McQueenov film koji se zapletom doima kao kombinacija Gangsterske četvorke i Oceanovih 8, ali na bitno višoj razini. McQueen je opet u Americi jer mu ona donosi kristalniji socijalni okvir za ono što je htio ispričati koristeći se akcijskim scenama koje, ne samo da su sjajno uprizorene, nego određuju cijeli ritam filma.

8. Mjesto tišine
– napeti konceptualni niskobudžetni horor koji se bez problema obračunao s nejakom i priglupom žanrovskom konkurencijom (šifra Časna). Iznenađujuće efektno režirao ga je poznati glumac John Krasinski ne mareći baš potpuno za logiku te koketirajući s tradicionalnim kršćanstvom i militarizmom. No, tišina koja ubija, jedna jedina konvencionalna dijaloška scena i blagi elementi feminizma čine Mjesto tišine još značajnijim filmom od prošlogodišnjeg mu žanrovskog sudruga i oskarovskog nominanta Bježi!

9. Lady Bird
– još jedan fini komad off-Hollywooda u redateljskoj izvedbi nekadašnje mumblecoreašice Grete Gerwig. U njezinu filmu nema ničega posebno ružnog ni ničega naročito lijepog, a tamo gdje bi neki drugi autori ponudili drametinu, Gerwig i Bubamara smjelo i mirno idu dalje. Saorsie Ronan je sjajna.

10. Zvijezda je rođena
Bradley Cooper je redatelj amater koji je napravio sjajan posao. Lady Gaga je neprofesionalna glumica koja je napravila sjajan posao. Oni k tome supotpisuju pjesme iz filma. Sve smo ovo već i doslovce vidjeli. Ali nikad tako amaterski savršeno. Gledatelj je opčinjen, a da i ne zna zašto.

11. Crni član KKKlana
Spike Lee s vratio s pomalo nevjerojatnom istinitom pričom o crnom detektivu iz Colorado Springsa koji se sedamdesetih godina infiltrirao u lokalnu podružnicu Ku Klux Klana. Ni kad je u autorskoj formi – a čini se kako opet jest – Lee nije izbjegavao angažiranost i tezičnost pa zašto bi ovdje kad ima posla s rasističkim debilima. E sad, zašto je baš u ovom trenutku odlučio snimiti ovakav film...ni ne trebamo previše razmišljati.

12. Ja, Tonya
– biografski znana pripovijest u lepršavoj redateljskoj izvedbi Craiga Gillespieja postaje i moćna studija lumpenproletarijata. Fizički nasrtaj na Nancy Kerrigan tek je socijalna refleksija one koja ga je počinila.

13. Nemoguća misija: Raspad sistema
McQuarrie je jedini redatelj koji je dvaput uspio zasjesti u režiserski stolac De Palmine franšize. Efektan zaplet s napadima na centre monoteističkih religija, učestali obrati, najbolji blockbuster godine.

14.. Čudesne zvijeri: Grindelwaldova zlodjela
– prvi dio dalekih predšasnika Harryja Pottera bio je malo drven. No, gospođa Rowling, prvi put potpisana kao scenaristica, u drugom se nastavku sasvim razmahala i s radnjom i s likovima na taj način da ni David Yates nije stigao ništa upropastiti. Izgledalo je da će blago počinuti, no tinejdžerski fantasy vratio se materi.

15. Igrač broj 1
Novine su mu bile promašaj, ali je za to u ovoj adaptaciji Clineova romana krcatom pop-kulturalnim i filmskim referencama Spielberg uspio. Film mu je neka vrsta infantilnog Matrixa za početnike. Ono što je kod Wachowskih dekartovska metafizička vječna sumnja, kod Spielberga je realitet budućnosne revolucije.

16. Aquaman –
u sudačkoj nadoknadi godine DC Comics je izvukao jednog svog starog junaka, osmislio jednostavnu priču i pustio ekipu predvođenu redateljom Wanom da razvijaju odnose među likovima i da budu duhoviti. Možda su time tek smanjili zaostatak za Marvelom, ali Aquaman je najbolji strip-junak na filmu u 2018.

17. Muzej čudesa
– prilično podcijenjena adaptacija Selznickova romana za mlade u izvedbi velikog Todda Haynesa visoko je estetizirano, a opet pitko djelo. Ovim filmom Haynes neće dotaknuti zvijezde, ali neće te zvijezde ni gledati iz provalije.

18. S ljubavlju, Simon
– sve znane obrasce rom-coma Berlanti je ugurao u svoj film. Osim jednog...Holivudska početnica za prihvaćanje drukčijosti.

19. Ant-Man 2
– razbarušenu scenu stripovskih franšiza Peyton Reed je lišio gomilanja junaka, akcijskoga kaosa i silne ambicije te stvari sve na pravu mjeru obiteljske zabave.

20. Povratak Mary Poppins
– Disney se silno trudio izboriti prava za novu adaptaciju klasika Pamele Lyndon Travers. Mjuzikl Roba Marshalla na kraju je ispao vrlo staromodno – što je više dobro nego loše.

Europa


Još jedna jako dobra europska filmska godina. Što je društveno stanje Staroga kontinenta dramatičnije, filmovi su mu sve bolji. I to nekako ne čudi. S tim da smo neka od najboljih europskih ostvarenja (zasad) vidjeli samo na festivalima i revijama.

1. Gnjev mirna čovjeka
– dugometražni debi Španjolca Arevala u nas je stigao s gotovo dvogodišnjim zakašnjenjem. Nema veze, bila bi šteta da to osebujno estetizirano tiho žanrovsko iznenađenje u kojem osveta poprima čudnovate elemente nismo uopće vidjeli.

2. Napad na Nile Hilton
– još jedno sjajno žanrovsko ostvarenje kojemu je glavni producent Švedska, iako je zapravo riječ o seciranju koruptivnoga pravosudno-represivnog i političkog aparata suvremenog Egipta. Njegov redatelj Tarik Saleh uspješno pliva u vodama ellroyevskog tvrdokuhanog krimića i skandinavskog neo-noira dovodeći nas do prevratne točke Arapskoga proljeća nakon kojeg je sve ostalo isto.

3. Utoya, 22. srpnja –
vodeći norveški sineast Poppe i ovdje je dokazao svoju veličinu prepričavajući zločin na Utoyi iz perspektive žrtve, a autentičnost je prisnažena odlukom da se film realizira u (prividnom?) jednom kadru. Poppeu je u kinima igrao tek nešto slabiji povijesni film Kraljev izbor koji je pomeo kina u Norveškoj.

4. Pazi što želiš! –
u puritanskoj dijaloškoj formi Genovese spašava svoje likove od religijskog predodređenja stavljujući u prvi plan slobodu izbora pa nas Pazi što želiš! vodi širokim spektrom filozofsko-ontoloških tema od Senekine Sudbine preko Kantove autonomije volje do Sartreova egzistencijalizma.

5. Medvjedić Paddington 2 –
britanski medvjedić u kišnom ogrtaču još je neodoljiviji nego u prvom dijelu. Na Rotten Tomatoesu film je preuzeo funkciju najboljeg filma svih vremena, a od uvrštavanja u animiranu konkurenciju spašava ga sjajan nastup Hugha Granta u ulozi negativca.

Ostatak svijeta


S obzirom na distributersku politiku, u 2018. smo bili suočeni s reliquiae reliquiarum neameričkih i neeuropskih kinematografija.

1. Izgaranje –
film bivšeg južnokorejskog ministra kulture Chang-donga Leeja, inspiriran kratkom Murakamijevom pričom, od ljubavnoga filma postaje film o osveti koja zaokružuje klasni sukob koji, sugerira nam se ovdje, neumitno skončava u tragediji, zločinu i nestajanju. Štoviše, društveno-klasna patologija na koncu postaje jedina uporišna točka Izgaranja, filma kojeg možda nije ni bilo.

2. Fokstrot –
film Samuela Maoza prošle smo godine uvrstili među najbolje naslove koji nisu bili u distribuciji. Pa ga evo sada i među distribuiranim naslovima, taman da se još jednom podsjetimo na djelo koje je izraelska ministrica kultura nazvala sramotom.

3. Nasljednice –
na Berlinaleu nagrađeni debi Paragvajca Martinessija u startu je originalan – jedan je od rijetkih južnoameričkih naslova koji se bavi LGBT tematikom, a narativni fokus na sredovječnom lezbijskom paru rijetkost je i u svjetskim okvirima. No, okvir priče su zapravo žrtve paragvajske ekonomske krize.

Filmovi viđeni samo na festivalima ili revijama


Festivali su nam, hvala na pitanju, i dalje vrlo živahni. Njima se lagano priključuju revije i druge manifestacije.

1. Hladni rat
– nema nikakve sumnje da će se film Pawela Pawlikowskog naći visokopozicioniran u ovom pregledu i iduće godine budući da je od sredine siječnja 2019. na redovitom repertoaru. Neki će ga proglasiti vrlo proračunatim ostvarenjem. No, njegova ljubavna priča iz hladnoratovskoga razdoblja proračunata nije. La La Land u doba komunizma sa (hm!) sretnim završetkom

2. Ubiti Jesusa
– kolumbijski pobjednik Motovuna u redateljskoj izvedbi Laure More. Priča o plaćenom ubojici koja nam otkriva nešto drukčiju Kolumbiju. Ali da dalje ne petljamo citirat ćemo motovunski žiri: Laura Mora, ne samo da je dala političku izjavu, već je snimila film o izazovu s kojim smo danas svi suočeni.

3. Ne diraj –
iznenađujući berlinski pobjednik Adine Pintilie nekima će možda biti odbojan, preeksplicitan i pretenciozan. No, riječ je o dubokoj dokumentarno-igranoj studiji o tjelesnim i seksualnim granicama koje je nužno prijeći kako bi se uživalo u životu.

Dokumentarni – repertoar


I u ovoj kategoriji smo nažalost suočeni s nedostatkom distributerskoga nerva, ali i činjenicom da nekoć jedino kino u regiji koje vrti dokumentarce praktički ne postoji.

1. O očevima i sinovima –
emotivan, velik i hrabar film u kojem se sirijski redatelj s njemačkom adresom Derki infiltrirao u redove obitelji džihadističkoga borca iskazujući, uz hrabrost, i punokrvnost autorstva u prikazu istodobno toplog i manipulativnog odnosa Abua Osame prema svojim sinovima. Pobjednik Sundancea i Zagrebdoxa te oskarovski nominant.

2. Rodbina –
nakon penetriranja u sjevernokorejsku svakodnevnicu, ukrajinski doks-majstor Manski vodi nas u suvremenu Ukrajinu i svakodnevicu svoje šire obitelji. Za razliku od Ispod sunca, Rodbina je za Manskog ipak intimna stvar, ali s velikim temama oprosta, zaborava i tolerancije.

3. Fahrenheit 11/9
– još jedno Mooreovo iskreno pretjerivanje u kojem se podjednako obrušio na aktualnom američkog predsjednika i na establišment Demokratske stranke. Film je prokleto tezičan, no ovdje je iz dva razloga – dobro je da Moorea gledamo u kinu, a središnja priča o njegovom rodnom Flintu izvrsna je i samoodrživa studija kolaboracije zloćudne lokalne politike s onom državnom, kao i s krupnim kapitalom.

Dokumentarni – festivali, revije...


1. Preko svih granica
– mlada poljska dokumentaristica Marta Prus je prije pet godina u Moskvi ugledala rusku ritmičku gimnastičarku Ritu Mamun. I shvatila je kako ima priču. Vjerojatno zbog toga što je i sama nekad bila gimnastičarka. Nagrađen na Zagrebdoxu, Preko svih granica potresna je priča o današnjem sportu koji vode likovi poput Irine Usmanove, nekad i same sportašice, a danas supruge oligarha bliskog Putinu.

2. Bergman – jedna godina, jedan život
Magnusson je već istraživala lik i djelo slavnoga redatelja u mini-seriji Bergman Video te u doxu Nepozvani kod Bergmana. Na kraju je zaključila kako bi polazišna osnova za proučavanje umjetnički i privatno tako kompleksne ličnosti mogla biti 1957., godina u kojoj je Bergman isporučio dva klasika Sedmi pečat i Divlje jagode. I za to je dobila Europsku filmu nagradu, a mi smo film vidjeli na HRFF-u.

3. U slučaju rata
– u Gebertovu filmu Slovenski branci predvođeni Petrom Švrčekom, među kojima su i dvojica Hrvata, prije djeluju kao kakvi IT-geekovi nego opasna paravojna postrojba. No, Švrčekova bajanja o panslavizmu, protuzapadnjaštvu i antiliberalizmu u duhovnom su dosluhu s političkim elitama Nove Europe, odnosno upotreba demokratskih benefita za nedemokratske rabote postaje njihov zajednički (para)politički kredo.

Animirani


Američka komercijalna animacija imala je jako lošu godinu. A mi smo, na sreću, imali Animafest čija je dugometražna konkurencija najzaslužnija i za animirani film godine.

1. Otok pasa –
novo animirano iskustvo Wesa Andersona nije samo izvrstan komad priče i animacije, i nije samo uobičajena Andersonova posveta povijesti kulture (ovaj put Japanu, njegovoj animaciji) – riječ je o jednom od najvažnijih političkih filmova godine.

2. Kakav veličanstven kolač!
- pobjednički film Animafesta omnibus je s pet likova, suptilni podsjetnik na kolonijalnu povijest koji ima što reći i o vremenu današnjem, ali prije svega dokaz zašto je njegova koautorica Emma da Swaef najveća suvremena majstorica stop-animacije.

3. Ralph ruši internet – Krš i lom 2
– šest godina smo čekali na nastavak Disneyeve animirane uspješnice. I isplatilo se. Dinamični i pametni metafilm donekle podsjeća na Pixarov Izvrnuto, obrnuto, ali je svejedno najbolji ovogodišnji američki crtić s metoovski urnebesnom ulogom princeza.

4. Izbavitelji 2 – još jedan nastavak na koji se dugo čekalo više-manje je opravdao očekivanja. Nije donio bogzna što novo u tehnološkom i estetskom smislu kao izvornik, ali su mu akcijske scene sjajno animirane. A odlukom da mama Helen postane dominantna superjunakinja i Izbavitelji 2 su uzeli učešća u Me Too pokretu.

5. Criss The Swiss – očekivano, film koji smo odbili kolaudirati nije nikakav antihrvatski pamflet nego dokumentarno-animirana sasvim intimna istraga Anje Kofmel o bizarnoj ulozi i nestanku člana njezine obitelji u Domovinskom ratu. U toj se istrazi, kao i u svakoj drugoj, dogode krivi tragovi, krive riječi pa pokadšto i krivi kontekst. Na filmu je radila brojna ekipa hrvatskih animatora pa zasluga što se Criss The Swiss naputovao po festivalima pripada i njima.

Hrvatska – dugi metar

Ispodprosječna godina hrvatske kinematografije kako u broju dugometražnih filmova (distribuirano je ih tek šest), tako i u kvaliteti te njihovoj gledanosti. Razlozi? Mogu biti prozaični; primjerice bila je to godina bez repertoarnog naslova za djecu. Mogu biti i sasvim ozbiljni; napadi na HAVC s kraja 2016. i početka 2017., kad je filmska proizvodnja bila paralizirana, u godini što odlazi ostavili su posljedice. Ponovna uspostava kontinuiteta trebala bi se vidjeti već u 2019.

1. Osmi povjerenik – zakašnjeli debitant Salaj uspio je apdejtati već davnašnji Baretićev roman i obogatiti ga elementima magičnoga realizma. Dinamična režija i sjajan casting učinili su da preko dva sata učas prođe, Osmi povjerenik uistinu je zapakiran svjetski pa – i ne samo zbog 31 i pol tisuće gledatelja – zaslužuje biti hrvatski film godine.

2. Lada Kamenski – efektan metafilm snimljen u dvadesetak kvadratnih metara uz dozu zamamne improvizacije triju velikih glumica (Šarić Kukuljica, Marinković, Dorčić) kojima su Sara Hribar i Marko Šantić dopustili i unošenje mrvica privatnog života.



3. Ljetnikovac – rekli bismo još jedan tipičan art-house projekt u kojem Damir Čučić briše granice između igranog i dokumentarnog. Međutim, Ljetnikovac nam kroz tri različita slučaja koje Čučić ogoljava do kraja progovara o današnjem vremenu u kojem smo se prestali slušati i poštovati.

4. Mali – Nuić je u pulskom pobjedniku odlučio oživjeti svoje likove iz Seksa, pića i krvoprolića. Njegovim glumačkim veteranima film krade sjajni Vito Dijak u jednom prije svega scenaristički finom filmu koji, doduše, podsjeća na Boyleov Trainspotting/T 2 koncept.

5. Dom – zanimljiv, a na Pulskom festivalu, potpuno podcijenjen spoj ljubavne priče, egzistencijalne drame i društveno-aktivističkog filma o mladom bračnom paru s bebom kojima se život urušava zbog bankarske ovrhe. Film nose Judita Franković i Mislav Čavajda te stalno prijeteći kadrovi Darija Pleića koji će na samom kraju efektno zaokrenuti kameru upozoravajući nas i na našu ulogu u legalnim pljačkama.

Hrvatska – dokumentarni i kratki metar

Za razliku od dugog metra, ostale su vrste, rodovi i žanrovi hrvatske kinematografije ostali na sasvim pristojnim razinama. Štoviše...

1. Srbenka – neobično važan Slijepčevićev film koji je ujedno i svojevrsna psihološka terapija unutar postava Frljićeve predstave, a u društvenoj ukupnosti postavlja pitanje gdje smo stigli u dvadeset i kusur godina – od Aleksandre Zec do Nine Batinić?

2. Biciklisti – Mediteran, humor, putenost...baš kao i slike Vaska Lipovca koje je Popović pretvorio u najbolji i najuspješniji (Anecy, Animafest, Clermont-Ferrand, Hirošima...) animirani film u godini koja je za domaću animaciju ionako bila sasvim solidna.

3. Trešnje – nije zalud kratkiš Dubravke Turić snimljen prema priči Olje Savičević Ivančević dogurao do pobočnog programa Cannesa. Na prvi pogled tipična postavka o patrijarhalnoj tradiciji dalmatinskog zaleđa i njezine prateće psihičke torture utekne prema intimnoj drami jednoga nevinog djeteta progonjena osjećajem krivnje.

4. Na vodiDevićeva sinteza bavljenja rodnim gradom pretvara se iz niza osobnih sudbina u političko-društveno kroniku postratnog i postindustrijskog grada sa završnim namjerno patetičnim podsjetnikom na bolju prošlost kako bi se barem u željama doplivalo prema kakvoj-takvoj budućnosti.

5. MezostajunIvan Ramljak bio je ove godine jako vrijedan, a nama se najviše svidio ovaj dokumentarno-eksperimentalni komad opservacije u kojoj su zimske vizualne vedute otočnog grada popraćene auditivnim zapisom ljetnog šušura istih lokacija. Bio bi na ovom mjestu Dom boraca da ga je Ramljak za petnaestak minuta skratio.


Regija

Jedini regionalni naslov koji je u 2018. osigurao redovitu distribuciju u Hrvatskoj je srbijanska uspješnica Južni vjetar. Tu vješto režiranu mačistostidnu inačicu američkog žanrovskog filma – ujedno i posljednju ulogu Nebojše Glogovca - u Srbiji je vidjelo gotovo 700 tisuća ljudi pa je izgledno da su nam istočni susjedi jedini spremni polučiti takvu vrstu hita. No, naš izbor je drukčiji.

1. Teret – nakon što je snimio Dubinu dva, Glavonić je svoj dugometražni igrani debi rasteretio od faktografije, individualizirao priču i posvetio se pitanju krivnje u zločinačkom suučesništvu markirajući procese u društvu koje već tri desetljeća živi nacionalizam.

2. Druga strana svega – pobjednički film IDFA-e i regionalne konkurencije Zagrebdoxa zadire u posljednjih sedamdesetak godina podijeljenoga srbijanskog društva u kojem svaka nova promjena stvara nove podjele i produbljuje stare. Mila Turajlić imala je ludu sreću što je njezina majka Srbijanka, pristala sudjelovati u filmu jer je njezino razočaranje u političku esenciju proporcionalno s njezinim zgražanjem nad mlađim generacijama koje baš i ne bi politiku u svoju butigu.

3. Ti imaš noć – nakon što su to učinile sve kinematografije država bivše Jugoslavije, svoj film o generacijskom tranzicijskom beznađu stigao je i iz one najmanje – crnogorske. Ivan Salatić koristi mozaičnu strukturu i minimalistički stil, baš kao i Devića, fasciniraju ga postindustrijske vedute, izvedba mu je prilično fascinatna pa ne čudi što je Ti imaš noć premijeru doživio u venecijanskim Horizontima.

Najveća razočaranja u 2018.

Ispada nekako da su razočaranja još intimnija od onoga što vas oduševi.

1. Novine – Spielbergu se gotovo nikad ne dogodi dosadan film. Ovdje je uspio potpuno anestezirati i jednu sjajnu istinitu priču.

2. Robin Hood – holivudski visokobudžetni projekt kao i puno njih – bezvezan, bučan, nelogičan...No, Robin Hood je ovdje iz domoljubnih razloga. Zašto je nešto tako grozno moralo biti snimano u Hrvatskoj. A opet, od svega je u filmu najbolji Dubrovnik.

3. Roma – oni koji su vidjeli Cuaronovog venecijanskog pobjednika kažu da je film odličan. Ne znamo. U hrvatskim kinima nije bio niti će biti. Kao ni u svjetskim. Takva je Netflixova odluka. I ovo nije jednokratno razočaranje neviđenim filmom, nego bojazan da se bližimo kraju kinoficirane povijesti.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a