Patriotske igre apsurda

Koja je ovo država, Hrvatska, 2018.
Redatelj: Vinko Brešan

Vinko Brešan i Mate Matišić već su u Nije kraj djelomično pokazali i dokazali kako stvari treba dotjerati do apsurda kako bi se istina sasula u lice. Tom metodom uglavnom se vode i u Koja je ovo država. Nastao na temelju triju Matišićevih drama od kojih su dvije uprizorene u kazalištu, film sadrži tri na početku nepovezane priče: onu u generalu (Nikša Butijer) sklonom suicidu zbog nezadovoljstva društvom u kojem živi, ministru unutarnjih poslova (Krešimir Mikić) koji se iz, u početku nepoznatih razloga, s tjelohraniteljom zaključa u zatvorsku ćeliju te o četvorici umirovljenika koji, opet će se pokazati iz vlastitog nezadovoljstva, odluče ukrasti lijes prvog hrvatskog predsjednika. Hrvatskom su, poručuju Brešan i Matišić, svi nezadovoljni. Uključujući i pokojnog Franju Tuđmana koji u jednom od najsmješnijih kadrova filma, svom generalu poručuje kako je nezadovoljan i on. Zadovoljni su, eto, samo političari iz čisto pragmatičnih razloga.

Ako je Koja je ovo država komedija – a ona se to trudi biti – onda je ona smiješna upravo kad autori kreću putom krajnjeg apsurda što je Brešan vješto riješio i upotrebom različitih pripovjedačkih i vremenskih perspektiva. I općenito, njegov film je stalna igra stvarnog i umišljenog, istinskog i snolikog, tužnog i smiješnog. Baš nekako kao što je to i država u kojoj živimo. Taj koncept Brešan dodatno razigrava nizom likova - od važnijih interpretacija valja izdvojiti pouzdane Butijera i Mikića, od epizodnih najpamtljiviji su Ksenija Marinković kao supruga grobara zatočenog u Tuđmanovu grobu i Vedran Mlikota kao pravoslavni svećenik.

Dakle, na načelnoj razini Brešan i Matišić čeprkaju po hrvatskim svetinjama, odnosno onome što netko svetinjama smatra ili ih je tek takvima proglasio. Ali dežurni dušebrižnici se ne moraju brinuti – kad otkrijemo središnje motivacije likova, Koja je ovo država u svojoj srži postaje vrlo patriotski film utemeljen na dobro znanom narativu o tome što su nam od Lijepe naše napravili te jesmo li se za to borili. U toj priči glavni negativci ostaju političari s jedinom brigom golog o(p)stanka na vlasti. I tu se apsurdnost gubi. Pojede ju realnost i prozaičnost. Jer to je upravo takva država.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a