Kako se zaposliti i doći do stana

Osobe s invaliditetom lakše bi se zaposlile da nemaju invaliditet. Invaliditet ih čini teško zapošljivim pa Zavod za zapošljavanje pri traženju zaposlenja za osobu s invaliditetom poslodavcu nudi olakšicu. Volim kad raznim olakšicama pokušavamo namamiti poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom, ali to nije pravi način. No s druge strane, da nema tih olakšica, poslodavci (barem velika većina njih) nikad ne bi ni razmišljali o zapošljavanju osobe s invaliditetom.

Ipak postoje tvrtke koje unatoč olakšicama zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Isto tako moram reći da su posebna skupina osobe s intelektualnim teškoćama koje, gle čuda, isto mogu raditi. Ali društvo kod nas to ne prepoznaje, ono radi razliku pri njihovu zapošljavanju u odnosu na osobe s invaliditetom.

Tako da dolazimo do situacije da poslodavci i tvrtke osobe s intelektualnim teškoćama ne pronalaze preko Zavoda za zapošljavanje, nego preko udruga koje se skrbe o takvim ljudima. Dakle, kada ne bi bilo takvih udruga, te se osobe vjerojatno nikada ne bi zaposlile.

Na primjer, kada sam bio u Sjedinjenim Američkim Državama imao sam priliku razgovarati s jednom osobom s intelektualnim teškoćama koja radi u General Motorsu na traci, konkretno - tapecira vrata automobila. Da stavimo stvari u kontekst, prema podacima iz 2017. General Motors djeluje na 396 lokacija na šest kontinenata, ima 180 000 zaposlenih te prihod broji u milijardama dolara (izvor: "General Motors Company 2017 Annual Report (Form 10-K)".). Da napomenem još nešto, ja sam u SAD-u bio prije više od 10 godina. To pokazuje koliko smo mi iza zapadnog svijeta po tom pitanju.

Isto tako moram reći da su mi u Europi, kad je riječ o tome, uzori Švedska, Norveška, Danska, Njemačka i Nizozemska. Oni također imaju poticaje za zapošljavanje, ali ne zapošljavaju samo zbog poticaja nego i kako bi smanjili socijalnu nejednakost. U konačnici, kako bi imali uključivost osoba s invaliditetom u radni proces.

Prema mojim saznanjima, osobe s invaliditetom i osobe s intelektualnim teškoćama svoje zadatke izvršavaju vrlo korektno, dapače, često su ispred tzv. zdravih kolega i kolegica.

Mi kao društvo još uvijek imamo problem s obrazovanjem osoba s invaliditetom, a kako onda ne bismo sa zapošljavanjem tih osoba. Prema mojoj slobodnoj procjeni, treba nam još dvadesetak godina da se svijest o gore navedenim problemima razvije. Naravno, paralelno s tim treba se mijenjati i zakonska regulativa kako bi ona bila pozitivna prema osobama s invaliditetom.

Za kraj ove priče mogu spomenuti neke pozitivne primjere i pomake. Na primjer, ZET je prošle godine zaposlio dvije osobe s invaliditetom nakon nekoliko desetljeća postojanja. Poznajem jednu osobu s invaliditetom koja radi u Fini. Nadalje, imam i dvojicu prijatelja, osoba s invaliditetom, koji su postali poduzetnici - jedan ima turističku agenciju, drugi se bavi nakladništvom. Dakle, stvari se ipak polako pomiču nabolje.

E sad… Pređimo na stanove.

Stambenih jedinica za osobe s invaliditetom nema mnogo, a zakon kaže da po jednoj stambenoj zgradi dva stana moraju biti prilagođena osobama s invaliditetom. Nažalost, u zemlji smo u kojoj se svi skupa mučimo s pronalaženjem novca za kupnju stana.

Prošli tjedan imao sam priliku razgovarati s prijateljem, osobom s invaliditetom, koja se kreće invalidskim kolicima te bi htio kupiti stan. Međutim, stanova prilagođenih za njegove potrebe nema. Postoji stan u Novom Jelkovcu u Sesvetama, ali to mu ne odgovara zbog posla. Čovjek se bavi kompjutorima, radi u privatnoj tvrtki na zapadnom dijelu grada i odgovarao bi mu stan primjerice u Trešnjevci. Dakle, stavimo to u kontekst ekonomije, osoba ima novac koji želi potrošiti, a tržište mu ne nudi opciju za to. Tako netko drugi ne može zaraditi i tako se ekonomija na maloj razini koči.

Još nešto, i u već prilagođenom stanu treba raditi adaptacije, što znači da se u cijelu priču uključuju i drugi poduzetnici i obrtnici. Trošak gradnje stana prilagođenog osobama s invaliditetom malo je veći, pogotovo ako je riječ o tzv. polupametnim stanovima koji na primjer svjetlosnim signalima upozoravaju gluhu osobu da im netko zvoni. 

Za kraj. Na ovom primjeru pokazuje se koliko smo malo tržište i koliko slabo ulažemo u infrastrukturu te izgradnju stanova i kuća. Nije to samo problem osoba s invaliditetom nego i ostalih. Moramo početi drukčije razmišljati.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić

P.S.
Slušajte me u emisiji "Jedan plus jedan" u ponedjeljak od 18 sati na Drugom programu Hrvatskog radija.