Radikalna normalizacija i tijelo kao subjekt

Ne diraj! (Touch Me Not), Rumunjska/Francuska, 2018. Redateljica Adina Pintilie
Udovice (Widows), SAD/Velika Britanija, 2018. Redatelj Steve McQueen

Bit će slučajno, ali kao da filmaši koji sjede u žiriju Berlinskoga filmskog festivala posljednjih godina imaju neku naročitu naklonost prema autorskom tretiranju tijela i tjelesnog. Prošle je godine Zlatnog medvjeda zaslužio mađarski Tijelo i duša redateljice Ildiko Enyedi, čudnovata romansa emotivno insuficijentne sanitarne inspektorice i tjelesno hendikepiranog voditelja klaonice realizirana u krvavom ozračju klanja i vješanja stoke kako bi se podcrtala razlika između unutarnjeg i duhovnog u odnosu na animalno i tjelesno.

Ove je, pak, godine u Berlinu trijumfirala europska koprodukcija Ne diraj! Rumunjke Adine Pintilie, još začudniji filmski komad o sredovječnoj ženi koja nikako ne može ostvariti tjelesni i seksualni kontakt. Ta priča s tijelom zapravo i ne čudi. Kroz povijest su se stalno izmjenjivali konzervativni i liberalniji odnosi prema tijelu – pa tako i u umjetničkim formama – da bi zadnjih godina došlo do njegova višenačinskog fetišiziranja.

Tako je tijelo u suvremeno doba i objektivizirani tržišni fenomen, i internetom obavijeni žuđeni ideal nesigurnih djevojaka pa i momaka, i predmet pseudomedicinske torture kroz zahtjeve koji opako graniče s nacističkim kultovima (smrt pušačima i debelima!). A uvijek može poslužiti i kao kakva stilska figura pa smo se u tematizaciji tijela i tjelesnog podosta odmakli od klasične podjele liberalno/konzervativno, a prvotno feministički te potom i opće ljudskopravaški zahtjevi za ženinim raspolaganjem vlastitim tijelom – uza sva svoja postignuća – društvenom su se medijizacijom i estradizacijom pretvorili u ironiju.

Neobični nesrazmjer između opetovanog jačanja konzervativizma i vrišteće golotinje s ekrana udaljio nas je od normalnih rasprava o seksualnosti i tjelesnosti. Zato je dobro da postoje filmovi poput Tijela i duše. A Pintilie tu normalizaciju radikalizira.

Mogli bismo reći da i Enyedi i Pintilie – osim što su Istočnoeuropljanke – pripadaju i istom autorskom habitusu. Enyedi dolazi iz svijeta konceptualne umjetnosti i medija, a njezin davnašnji Moje XX. stoljeće iz 1989. u anketama se ubraja među najbolje mađarske filmove svih vremena. Pintilie je, pak, ravnateljica bukureštanskog festivala eksperimentalnog filma, autorica dva dokumentarna i jednog kratkog igranog ostvarenja te joj je berlinski laureat dugometražni igrani debi.

Junakinja njezina filma Laura (Laura Benson, britanska karakterna glumica koju smo upoznali još kao Emile u Frearsovim Opasnim vezama) je zapravo redateljičin alter-ego, štoviše, njih dvije u jednom kadru filma i doslovno zamijene mjesta. To je samo jedan od postupaka u kojem Pintilie briše granice između igranog i dokumentarnog, jer su svi likovi u filmu – osim same autorice i glavne protagonistice – stvarni.

Naracijski, Ne diraj! je priča o sredovječnoj ženi kojoj je odbojan svaki tjelesni kontakt pa kreće putovima i stranputicama osebujnih terapija – od seansa s internetskim psihološkim self helperima preko pribivanja seksualnim tretmanima psihički i fizički hendikepiranih osoba do posjeta S/M orgijama.

Kao kontrapunkt Laurinim inhibicijama, koje su očito nevezane za bilo kakvu tramu, psihofizičke probleme i rodna nagnuća, tu je Christian (Christian Bayerlein), čovjek potpuno atrofirana tijela koji je u živahnoj seksualnoj vezi.

Pintilie zna kako bi veza Laure i Christiana bila scenaristički oportuna pa je tu i treći junak filma, Tomas (Tomas Lamarquis), četrdesetogodišnjak koji se ne može pomiriti s prekidom veze, zarana je ostao ćelav, ali je tu vrstu traume pretvorio u svoju prednost, tvrdeći kako je kosa samo još jedna maska iza koje se ljudi skrivaju. Iako Laura do kraja filma ostaje seksualno i tjelesno sputana, ona će ostvariti kakvu-takvu vezu s Tomasom, a Pintilie će nam podastrijeti igrano-dokumentarni mozaik o tjelesnim i seksualnim granicama koje je nužno prijeći kako bi se uživalo u životu.

Ne diraj! ne bježi od eksplicitnih scena, no i one su ovdje u svrhu svojevrsne terapije kojoj je gledatelj izložen. Određena pretencioznost više je posljedica autoričine avangardne pozadine, no film je svakako mogao biti nešto kraći, a provokativnost i efikasnost bili bi mu jednako zajamčeni.

I britanski redatelj slavnoga imena i prezimena Steve McQueen pripada svijetu konceptualne umjetnosti (autor je niza muzejskih instalacija). I njegov filmski opus ima što za ponuditi u tematiziranju tjelesnog pa i, u manjoj mjeri, seksualnog. Dugometražni prvijenac Glad pratio je fizički iscrpljujući štrajk glađu irskih republikanskih zatvorenika.

Sjajni Michael Fassbender je u Sramu utjelovio seksualnog ovisnika koji će razloge svog psiho-fizičkog samouništenja morati pomno iščeprkati u djetinjim traumama. Oscarom nagrađenih Dvanaest godina ropstva, iako eksteritorijalizirani u Ameriku, su snažan politički i društveno značajan naslov s glavnom temom fizičkog preživljavanja ljudi izloženih torturi. Recentni Udovice mu je svakako drukčiji od dosadašnjih, ali opet ugodno iznenađujući film, u kojem McQueen nastavlja širiti svoje tematske i slikopisne obzore.

Prije svega, najvećim dijelom riječ je o žanrovskom akcijskom ostvarenju o grupici žena pokojnih mafijaša koje se udruže u pljački kako bi vratili dugove bivših supruga (Gangsterska četvorka sreće Oceanovih 8 na znatno višim razinama).

Od uvodne scene sasvim je jasno kako je McQueen, uz pomoć snimatelja Seana Bobbita, sjajan uprizoritelj filmske akcije što umnogome određuje izvrsnu dinamiku njegova djela. Onda kreće nezaustavljivi autorski vrtuljak u kojemu ima svega, ali ničega previše, i gdje je možebitno jedino politički okvir izvrgnut pokojem stereotipu (tako je to valjda s političkim igrama moći).

O načinu na koji McQueen radi s glumcima dovoljno je zagledati se u impresivan nastup Elizabeth Debicki kao jedne od pljačkašica ili veterana Roberta Duvalla u ulozi bivšega gradskog vijećnika. I da, McQueen je opet u Americi, očito puno podatnijoj zemlji za društvenu viziju onoga što nam je redatelj namrijeo prikazati, iako su koloriti bliski Sramu.

Baš kao i puno toga, i pitanje tjelesnog je ovdje fino pozadinski tretirano. Jednu od junakinja, Veronicu (Viola Davis) muž je fizički zlostavljao, u filmu ne manjka nasilja, tu je i jedno brutalno premlaćivanje van kadra i vrlo nelagodna scena ubadanja paraplegičara, ali i estetski osmišljeni krupni planovi Veronicinih dijelova lica.

Drugim riječima, McQuennov doživljaj tjelesnog i tijela ovdje je funkcionalan subjekt, a nikako društveni objekt. Bit će zanimljivo vidjeti kako će posljednji film autora čije djelo postaje jednako slavno onom njegova imenjaka proći kod američkih strukovnih i akademskih glasača tradicionalno nenaklonjenih žanrovskom.