Željene pobune

Uz premijere filmova Na vodi Gorana Devića i Ljetnikovac Damira Čučića na 16. Human Rights Film Festivalu (Zagreb/Rijeka, 2.-12.9.2018.)

Zagrebački Human Rights Film Festival već je davno prestao biti stroga smotra aktivističkih naslova već se, pametno se oslanjajući na poimanje ljudskih prava u širokom kontekstu, pretvorio u istinsko filmofilsko iskustvo.

Odnosno, ekipa predvođena Petrom Milatom užu tematiku svog festivala određivala je popratnim teorijskim raspravama i izborom gostiju (uključujući i paralelnu Reviju malih književnosti) što je u filmskom dijelu otvorilo mogućnost uvrštavanja naslova koje su drugi festivali propustili ili iz raznih razloga izbjegavali prikazivati.

Najbolji primjer za to su ovogodišnja ukazanja Misije – duboki svemir, prvog filma na engleskom jeziku uvažene francuske sineastice Claire Denis ili začudnog berlinskog laureata Ne diraj! Adine Pintilie, ostvarenja koja, opet na svoj način, tretiraju ljudskopravašku problematiku, a o kojima ćemo drugom prigodom pa taman kada se bude podvlačila crta ispod izvanrepertoarne 2018.

Kao uža tema šesnaestog izdanja HRFF-a iskristalizirana je Pobunjena želja što bi se vrlo općenito moglo podvesti pod uvijek prisutnu potrebu ljudi za pobunom protiv aktualnog stanja. Ta se pounutrena želja, koja u razdoblju novije povijesti seže u 1968., može, osim intimnog unutarnjeg konflikta,  dvostruko društveno reflektirati; s jedne strane, ona je nositelj emancipatorskih pokreta usmjerenih protiv društvenih nepravdi koja u drugom dijelu dvadesetog i na počecima ovog stoljeća ostaje, osim u rijetkim trenucima barem načelnih promjena društvene paradigme (pad komunizma, Arapsko proljeće...), u zabranu dijela intelektualne elite kojoj se – i ako se – mase ponekad priključe, a kamoli da se u tim masama izrode, kako su to s proletarijatom priželjkivali marksisti.

S druge strane, potiskivanje želja rađa destruktivnu frustraciju pa kad se želja jednom pobuni na van dobivamo, da budemo sasvim aktualni, rušilačke pohode, kolateralne žrtve, napukle trijumfalne kapije, što i opet ne govori ništa o zahtjevima narančastih prsluka.

Hoće li, dakle, želja ostati samo to ili će se usmjeriti prema pobuni, pitaju se, s osloncem na bližu povijest, a u povodu aktualnih zbivanja - od politike prema migrantima do stalnih pokušaja ograničavanja rodnih manjina poglavito na istoku te u dijelu srednje Europe - organizatori zagrebačkog festivala otvarajući prostor diskursa makar u jednoj maloj zemlji koja je i svoju tranziciju dovela na pola puta što znači da su i ljudska prava tu negdje ostala?

Štoviše, retrogradne i revizionističke tendencije sa zapada novi su udar na nedovršenu tranziciju u društvima koja su, primjerice, svoju pobunjenu želju u protekla dva i pol desetljeća svele na više-manje slabašne zahtjeve za direktnom demokracijom najsnažnije kanalizirane svojedobnim Plenumom studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

A kad smo već na domaćem terenu onda nam valja propitati kako se u taj tematski koncept uklapaju dva hrvatska naslova što na HRFF-u imaju svoju nacionalnu premijeru.

Opus Gorana Devića idealno se uklapa u festival kakav je zagrebački, ljudsko-pravaški i filmofilski. Da ne širimo priču, pogledajmo samo njegovo slikopisno bavljenje rodnim Siskom kojemu se Dević svako malo vraća (Uvozne vrane, Nemam ti što reć lijepo, Peći za Josipa Trojka, Buffet Željezara...) opisujući i lice i naličje postratnog, postindustrijskog i postmultikularnog grada u kojemu je, uslijed rata i njegovih posljedica, došlo do potpune ili djelomične difamacije široke palete ljudskih prava, od prava na život (ratni zločini) do prava na rad (propast nekad moćne industrije). U tom smislu, Na vodi – premijerno prikazan i nagrađen na DOK Leipzigu – određeni je sukus Devićeva bavljenja Siskom te, shodno tome, i produkcijski dosad najzahtjevniji.

U početku zamišljen kao opservacija ljudi koji svakodnevno pribivaju na rijeci Kupi, film se ubrzo pretvara u sociološki impozantan puzzle današnjega Siska kamerom ovjekovječnog kroz nekoliko godišnjih doba pri čemu je rijeka jedan od integracijskih faktora u inače dezintegriranom društvu i dalje obilježenom poslijeratnom depresijom i turobnom deindustrijalizacijom. Na vodi se tako nalaze prijatelji ribiči koji su se borili na suprotnim stranama, i PTSP-om obilježeni pojedinci, i oni koji u rijeku puštaju vijence za hrvatske vojnike, i oni koji to čine za civilne srpske žrtve, i odvjetnik s obiteljskim pedigreom koji svaki dan pliva u rijeci sa svojim sinom pripremajući ga za američku školu i sportsku karijeru...

U tom paletiranju likova Dević ovaj put odbija biti tek puki promatrač, opservator koji će snimljeno u montaži efektno posložiti, nego ih usmjerava na put potrage za ostacima nekoć moćnog, multietničkog grada, pokušavajući, čak i kad mu se tijekom filma likovi razdvoje, isfiltrirati moguće tragove kohezivnosti. Učinak je zanimljiv.

Jedni će tužnu tranzicijsku ispovijest nastaviti zalijevati alkoholom, drugi će ambiciozno započeti turistički biznis, treći će od svega pobjeći u Ameriku, a četvrti u vjersku sektu... Koliko god svjedočili ljudima koji su na ovaj ili onaj način, u postsocijalističkoj i postratnoj pustoši, obespravljeni, Dević im svojim postupcima ipak daje neki smisao. U tu je svrhu i završno uvrštenje snimke proslave Keltske noći. Splavovi plove, Mjesec je u mlađaku, recitacija patetično govori o tri rijeke koje su tom prostoru udahnule život...

Miješajući vizualnu impresivnost, vodvilj pa i (nenamjernu) bizarnost, u Deviću raste pobunjena želja da njegov grad nadvlada sve nedaće.

Po tom pitanju još je ezoteričniji Ljetnikovac Damira Čučića, jednog od najzanimljivijih hrvatskih autora dokumentarne i eksperimentalne forme koji je svojim Pismom ćaći svojedobno oduševio i pulski žiri. U središtu priče je Vojin (Vojin Perić, osnivač kazališta slijepih i slabovidnih Novi život), slijepi snimatelj radio-drama i featurea, koji poziva svoje protagoniste na druženje u osamljenom hotelu.

Kombinacijom intervjua i ispovjednoga tona gledamo priču o ženi (Marina Redžepović, u Čučićevu postavu jedina profesionalna glumica), danas majci i supruzi, koja je djetinjstvu silovana, o autoru porno filmova (glumi ga filmski kritičar i filmaš Damir Radić) što se u mladosti suočio s pedofilijom te o starijem čovjeku (Kruno Haidler, iznimno kreativni nekadašnji producent, voditelj FAS-a, studija u kojem su nastali neki od najvažnijih hrvatskih filmova, poput Žive istine Tomislava Radića i Hadžićeva Lova na jelene) čija je obitelj tijekom Drugog svjetskog rata prisvojila židovsku imovinu.

I bukvalno čisteći sa sebe vanjski sloj u scenama intimne higijene, troje protagonista pred kamerom Borisa Poljaka do u detalje svjedoči o svojim traumama. Čučić nije autor koji mari za granice, pogotovo one formalne između igranog i dokumentarnog. U Ljetnikovcu se, pak, odlučio istražiti i neke granice intimnosti i u svemu tome je sličnost njegova filma s već spominjanim berlinskim pobjednikom Ne diraj! A kad se pred gledateljem nađu stvari ogoljene od vanjskoga sloja, otvara se prostor za razmišljanje i višestruko čitanje. Možda uopće nismo ili smo tek donekle u pravu, ali nekako se čini da je puštajući priče da odu do kraja ili da se ne potvrde onakvima kakve se čine na početku (primjerice, priča o pedofiliji uskoro skreće prema seksualnom uživanju), Čučić obračunava s vremenom današnjim, njegovim površnostima, bučnim naslovima o silovanjima, pedofiliji ili ustašama koji vire iza svakog ugla između potpune istine i internetskih portala.

Prestali smo slušati, prestali smo razgovarati, pod formom demokracije i slobode tržišta prepustili se brbljarijama, pobuna nam je ostala daleka želja, zanemarili smo istinu koja je, kako je davno zapisao Joseph Ratzinger, neizbježno povezana s netolerantnošću... i tako smo, eto, ukinuli brojna prava.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a