Poppeu pop, bobu bob

Utoya, 22. srpnja (Utoya: July 22)
Norveška, 2018.
Redatelj: Erik Poppe

Gotovo istodobno u distribuciju su pripuštena dva filma s tematikom najvećega zločina u suvremenoj norveškoj povijesti kada je samoproglašeni desničarski revolucionar Anders Breivik u jednom danu poubijao 77 ljudi. Najprije je pred zgradom parlamenta u Oslu eksplozivom smještenim u kombi ubio osam slučajnih prolaznika, a onda se – dok je pozornost javnosti i policije bila usmjerena na taj događaj – prerušen u policajca odvezao do otočića Utoye i tamošnjeg kampa mladeži norveških laburista gdje je iz vatrenog oružja usmrtio 69 tinejdžera koje je smatrao marksistima, liberalima i privilegiranom elitom (čisto da se zna kad se etikete počnu lijepiti). Na Netflixovoj platformi osvanuo je 22. srpanj britanskoga redatelja i producenta Paula Greengrassa, autora zamamnoga opusa kojeg i dalje predvodi dokudramski triler Let 93 u kojemu je podrobno opisano što se 11. rujna 2001. događalo s letom United 93 koji je skončao u pensilvanijskoj šumi. Greengrass je u 22. srpnju odlučio kreirati cjeloviti prikaz masakra na Utoyi i njegovih posljedica pa je njegov film pačvork melodrame, trilera, psihološke i sudske drame.

Vodeći norveški sineast Erik Poppe, proslavljen Trilogijom o Oslu te jednako uspješan u ambicioznim predlošcima (primjerice, Kraljev izbor) i antiredudantnim žanrovskim formama – a kojeg domaći filmofili poznaju uglavnom zahvaljujući One Take Film Festivalu na kojem je i Utoya 22. srpnja imala hrvatsku premijeru - krenuo je drukčijim putom. On je odlučio prikaz stravičnih zbivanja predočiti iz perspektive žrtava Breivikova napada osmišljavajući fikcionalnu priču na temelju istinitih ispovjedi onih koji su se toga dana zatekli u kampu mladih laburista.

U film nas uvodi snimka nadzornih kamera eksplodirajućeg kombija-bombe ispred norveškog parlamenta. Zbivanja se potom sele na Utoyu gdje pristiže vijest o napadu u prijestolnici o čemu raspravljaju i tamo zatečeni tinejdžeri pri čemu Poppe naglasak stavlja na njihovu verbalnu raspravu o mogućem počinitelju napada u Oslu kako bi opisao šizofrenost svijeta u kojem živimo. Kao središnji lik iskristalizira se djevojka Kaja (sjajna Andrea Brentzen) iz čijeg (polu)subjektivnog rakursa gledatelj potom i promatra događaje na Utoyi. A ti su događaji – i u žanrovskom smislu – pravi horor; Kaja i njezini prijatelji bježe pred Zlom koje se ukazuje tek u predatorskom obličju, mrtvi i ranjeni leže uokolo, rafali se stalno bliže i udaljavaju, Kaja traga za svojom mlađom sestrom...Dodatnu autentičnost i sugestivnost Poppe je postigao odlukom da film realizira u (prividnom?) jednom kadru te da se napad odvija u filmskih sedamdesetak minuta koliko je masakr i trajao.

No, važnijim od rasprava je li Poppe koristio stvarnu ili prividnu izvedbu u jednom kadru čini nam se jedna druga stvar koja njegovu Utoyu 22. srpnja gotovo ideološki razlikuje od Greengrassova 22. srpnja. Pretvarajući jedan dio svog filma u studiju psihopatske mržnje i sudsku dramu, Greengrass je Breivika prikazao kao ljudskog monstruma. To očovjekovječenje zločinca, to da mu se makar sasvim prokazivački dadne prilika za objašnjenjem misli i djela, naravno da su sasvim nenamjerni pa i legitimni. No, Poppeova odluka da Breivika uopće ne prikaže u svom filmu (osim, dakle, kao predatorsku sjenku) čini nam se puno smislenijom i opravdanijom.

U tekstu Opasna pristojnost objavljenom nedavno na Literary Hubu sarajevsko-američki pisac Aleksandar Hemon secira odluku organizatora New Yorker festivala da ugosti Stevea Bannona, perjanicu alt-right pokreta, bivšeg direktora Trumpove kampanje i savjetnika predsjedničke administracije, a sadašnjega predsjednika medijske kuće Breitbart News. Bannon je imao biti glavnim gostom spomenutog festivala koji bi u razgovoru s glavnim urednikom New Yorkera Davidom Remnickom trebao žestoko, ali uljudno razmijeniti mišljenja, ali se od te stimulativne rasprave odustalo, a Remnick je odaslao priopćenje kako javni razgovor s Bannonom nije dobra ideja. Hemon smatra kako je s ljudima poput Bannona nepotrebno razgovarati, odnosno da je vrijeme razgovora s fašistima prošlo pa daje primjer svojeg prijatelja iz sarajevskog djetinjstva, izvjesnog Zoke, koji je potkraj osamdesetih zajedničko zanimanje za filmove i glazbu zamijenio interesom za miloševićevsko-karađićevsku politiku. Hemon je, priznaje, potrošio dvije bespotrebne godine u raspravi sa svojim bivšim prijateljem koji je, ionako, završio u srpskim postrojbama na nekom brdu iznad Goražda da bi svoju posljednju prepisku s drugom iz djetinjstva završio riječima: Hitler je uradio puno toga dobrog za Njemačku. Iz te bespotrebnosti Hemon izvlači zaključak kako je s Bannonom nepotrebno razgovarati i dati mu priliku za objašnjenjem.

Na sličan način Poppe tretira Breivika. Jer, činjenica jest da su fašizam, njegovi uzroci, tendencije i posljedice objašnjene sa svih strana, ali s one svedene na čistu ljudsku mjeru to nitko nije uspio. Ni neće. Jer nema potrebe. Uprizorujući ga, dakle, tek kao prijeteće obličje, Poppe Breiviku oduzima bilo kakvo pravo na ljudskost, pa i Greengrassovu profilaciju ljudske monstruoznosti, a istodobno ostaje daleko i od upotrebe metaforičkoga zla jer je ovdje ipak riječ o konkretnom zločinu koji Poppe podcrtava na samom kraju natpisom o jačanju ekstremizma u svijetu. Hemon će pak poentirati riječima kako je ključna osobina fašizma da ubija ljude i uništava život što, obrazlaže, Bannon i čini za što američko-sarajevski pisac kao primjer navodi svoju imigrantsko-afroameričku obitelj. Razlika ja samo u tome što nategnuti demokratski standardi nalažu da se Bannonovo mišljenje sasluša te se uz koktel i šampanjac s njim ugodno proćaska pa će dežurni dušebrižnici demokracije na društvenim mrežama prosvjedovati zbog New Yorkerova otkaza čelniku Breitbarta što je ovih dana hodao i europskim tlom u ulozi svojevrsnog desnog Soroša, tvrdeći kako je riječ o gušenju javnog dijaloga. Kod Breivika takvih dvojbi, i mimo Poppeova filma, ipak nema. Barem dok neki Zoka jednog dana ne ustvrdi kako je Breivik uradio puno toga dobrog za Norvešku.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a