Održiva budućnost ili je neće biti

Na kavici prije jučerašnjeg okruglog stola o socijalno odgovornim i ekološki održivim investicijama švedski je bankar Saša Bešlić upitao je voditelja održivog razvoja velike hrvatske tvrtke s nekoliko tisuća zaposlenika: Koliko ljudi radi s vama u vašem odjelu?

Sa mnom? Ja sam sâm.

A kome vi u kompaniji podnosite izvještaje?


Odgovor nije bio: direktno predsjedniku uprave. Poslije mi je voditelj održivog razvoja na ručku rekao kako je odmah znao što bankar misli o održivom razvoju tvrtke u kojoj on radi. Ne, ne može se reći da ta tvrtka nema veoma lijepih primjera: instalirali su vlastitu toplanu na sječku i time smanjili svoje emisije, sljedeće godine instalirat će solarnu elektranu na krovu svoje tvornice… no oni još uvijek  korporativno ne upravljaju svojom energijom pa kad cijena plina divlja tek se tada rade izvještaji i prijedlozi kako smanjiti troškove.

A Saša Bešlić je neumoljiv, on vrlo dobro zna kako kompanije, koje posluju održivo, zarađuju u prosjeku više od 40 posto od onih koje uništavaju okoliš, zdravlje stanovništva i svojih radnika: Naši dioničari i 11 milijuna klijenata u nordijskim zemljama jako su dobro svjesni da će oni platiti kroz porez troškove koje radi kompanija zagađujući okoliš pa ne žele da ih mi financiramo. Svjesni su da živimo u svijetu gdje je dobitak privatiziran a šteta socijalizirana.

Saša je snimio 10 filmova na svim stranama svijeta o održivim i neodrživim investicijama. Do mene su došli preko sarajevske novinarke i zastupnice u Federalnom parlamentu Sanele Prašović Gadžo. Te je filmove poklonio Hrvatskoj radioteleviziji i bit će za otprilike mjesec dana emitirani u emisiji Eko zona (tri filma mogu se vidjeti na Zelenom filmskom festivalu 24. i 25.11. u zagrebačkom kinu Europa). Jedan od zaključaka filmova je da tvrtke koje ne mare za sigurnost svojih radnika, okoliš i zdravlju okolnog stanovništva prije ili kasnije ima velike financijske probleme.

Dva primjera nisu prikazana u filmovima. Prvi je British Petroleum (BP), naftna kompanija, krivac za eksploziju bušotine u Meksičkom zaljevu 2010. dosad najvećeg zagađenja naftne industrije.  Ono što je bio putokaz da Nordea banka u kojoj Bešlić radi izvuče svoj kapital iz BP-a je podatak o tome da ulaganja u 7000 metara duboke, skupe bušotine eksponencijalno rastu a ulaganja u sigurnost radnika i provjeru opreme padaju. Nije mu bilo lako uvjeriti kompaniju da proda 600 milijuna vrijedne dionice jer su one rasle. Nakon prodaje banka je zbog daljnjeg rasta dionica BP-a gubila milijun do dva dnevno.

A onda je nakon mjesec i pol eksplodirao dio opreme BP-ove bušotine testiran za rad na 25 metara dubine pod tlakovima 7000 metara ispod površine. U tom trenutku ne bi bilo moguće prodati 600 milijuna vrijedne dionice jer su počele padati i padati i padati… Pravovremenom prodajom banka je spasila najmanje 120 milijuna dolara.  Danas je trend među nordijskim, irskim i japanskim mirovinskim fondovima da se povlače iz fosilnih goriva jer konačno shvaćaju da 1100 znanstvenika Međuvladinog panela o klimatskim promjenama imaju pravo kada kažu da će budućnost biti održiva ili je neće biti.

Drugi je primjer Volkswagen čijoj je upravi naglo pala ocjena za upravljanje. Raspitivajući se kod trgovaca njihovih vozila otkriveno je kako se uprava okreće sve više svojim inženjerima i ne pita puno za savjet državna regulatorna tijela u vezi emisija njihovih automobila. I opet je oprezna nordijska banka povukla svoj novac. I opet je spasila novac svojih ulagača jer je pukao dieselgate afera krivotvorenja emisija VW vozila koja ga je stajala milijarde a svi sudski sporovi nisu još gotovi.

Kakve to veze ima s Hrvatskom? Pa i mi imamo političare/aktualne ministre koji i dalje misle da nam treba novi hrvatski blok termoelektrane na kolumbijski ugljen a kad HEP Opskrba pokušava dobiti neki natječaj u Sloveniji pitaju je koliki je udjel obnovljivih izvora energije u njihovoj proizvodnji. Njihovoj a ne kineskoj.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a