E moj druže pančevački

Uz Zlatna kolica filmu Teret Ognjena Glavonića na 16. Zagreb Film Festivalu

Odrastaš tako devedesetih godina u banatskom gradu od sedamdesetak tisuća ljudi u zemlji izmorenom ratom u koji tvoji članovi obitelji i susjedi odlaze u neke tebi nepoznate krajeve, nacionalizmom i sankcijama. U vrijeme kad u operaciji Noble Anvil bivaju bombardirani tvoja zemlja i tvoj grad u kojem se nalaze strateške gospodarske točke, poput naftne rafinerije, imaš trinaest godina i još ne znaš kako su iste takve granate i bombe ispaljivali tvoji sunarodnjaci na gradove i naselja u onim tebi nepoznatim krajevima. Nježne godine, naravno, čine svoje, ali ti prve ljubavi, prva glazba ili prvi filmovi, dođu tek kao stanka od sveprisutne mržnje. Pa onako i ti mrziš cijeli svijet. Jer, to su takve godine, da mrziš sebe, svoje roditelje i okolinu, a misliš kako imaš razloga mrziti i cijeli svijet, pogotovo onaj tuđinski, onaj zapadni koji te tjera u skloništa u kojima nećeš susresti svoje drugove ili nečiji plavi čuperak s kojima bi radosno krao bogu dane po parkovima. A onda kada umjesto da samo postavljaš pitanja, počneš tražiti i odgovore, u tom čeprkanju po putovima i stranputicama društva u kojem živiš, kao da se gledaš u ogledalo shvatiš da su stvari obrnute. I da je istina jako daleko od onih stihova ne vole nas Bugari i Austrougari, mrze nas Japanci i Lililiputanci što ih je spjevao tvoj slavni sunarodnjak iz vremena dok je bio antikomunist potvrđujući kasnije svojim djelovanjem teorem Adama Michnika kako su od komunista gori samo antikomunisti. Ta ti spoznaja težak teret navuče na leđa pa se onda, kad već ne možeš ništa drugo, odlučiš izražajno rasteretiti snimajući filmove.

Otprilike ovako djeluje životni put Ognjena Glavonića, filmskog redatelja rođenog u Pančevu 1985. godine čiji je dugometražni prvijenac netom trijumfirao na Zagreb Film Festivalu prije čega je obišao brojne filmske smotre uključujući i svjetsku premijeru u Cannesu. Glavonić se prije dvije godine predstavio sa sjajnim dokumentarcem Dubina dva, nagrađenom i na Zagrebdoxu, u kojem je iznimnom kombinacijom sugestivnosti i poetičnosti istresao priču o tajnoj operaciji srbijanske policije 1999. godine kada su leševi Albanaca, u vrijeme NATO-ova bombardiranja, hladnjačama prevoženi sa zapada Kosova u blizinu Beograda te u tajnosti zakopavani u masovnim grobnicama. Glavonić je dugo istraživao taj slučaj skriven od javnosti htijući snimiti igrani film, ali su ga dokumenti i svjedočanstva na koje je naišao nagnali da, u produkciji Fonda za humanitarno pravo, najprije snimi onaj dokumentarni.

Stoga je Teret, koliko god je moguće, rasterećen od faktografskog konteksta što je Glavoniću omogućilo individualizirati priču i posvetiti se pitanju krivnje u zločinačkom suučesništvu usputno markirajući procese u društvu koje, prema autorovim riječima, već tri desetljeća živi nacionalizam iz čega proizlazi i stalna samoviktimizacija gdje su za sve nedaće i za sav zločin krivi oni drugi. Stoga je ključni dramaturški i psihološki oslonac filma – u kojem vozač hladnjače Vlada (Leon Lučev) prevozi nepoznati teret s Kosova do Beograda – na neznanju, bolje rečeno na nespoznaji o počinjenju stravičnog zločina, odnosno na nespoznajnom suučesništvu u istom za sto njemačkih maraka. Kad Vlada na početku posljednje trećine filma i fizički ugleda leševe istovarene iz njegove hladnjače, Glavonić izbjegava klasičnu katarzu. Jer, bit će da je Vlada ako ništa slutio što je u njegovu kamionu pa je fizički uvid u to izazvao proplamsaj dotad svjesnog potiskivanja. Možda se i varamo. Kako god, i za gledatelja izostaje iznenađujući element, pogotovo ako ste s ovih prostora te ako ste gledali Dubinu dva.

Do toga trenutka Glavonić je već opisao što je htio opisati. I čovjeka koji iz neimaštine prihvaća prljavi posao jer je ostao bez posla, a supruga mu je načeta zdravlja; i opće moralno rasulo u kojem ćete netko opljačkati za sekundu u jednoj zaostaloj, turobnoj, sivim koloritima obojenoj zemlji; i NATO-ove bombe i granate što sijevaju s neba kao Božja kazna lucidno ironizirana jumbo-plakatom gorućeg Pariza kao pozivom na mir u državi koja je počela rat pa su na tom plakatu mogle biti i fotografije Vukovara, Sarajeva ili Dubrovnika...

Glavonić film režira mirno, meandrirajuće. Atmosfera je zlokobna, podcrtava je stalno brujanje kamionskog motora. Puno toga položeno je na Leona Lučeva, njegovu mimiku, veće ili manje minijature. Na svom putovanju Vlada je usamljenik, gotovo kao neki lik iz vesterna. Njegovu samoću narušit će tek mladi glazbenik Paja (Pavle Čemerikić iz Schmidtova Agapea) koji želi pobjeći u Njemačku, a kojega će Vlada povesti dobar dio puta. Paja je tu simbol još jedne generacije koju je Srbija izgubila zbog tereta koji su joj natovarili pretci što će Vladu natjerati na završno preispitivanje odnosa s vlastitim sinom Ivanom (glumi ga Leonov sin Ivan Lučev).

No, Glavonić na toj međugeneracijskoj igri neće stati jer tu je i stalno spominjani Vladin djed Leka, veteran Sutjeske, kao simbol jednog, za autora očito boljeg i poštenijeg vremena. Ta tezičnost je efektno nadomještena scenom dječaka i mladića koji će, nakon što Vladi ukradu djedov upaljač, sjesti ispod partizanskog spomenika pitajući se koji je vrag ta Sutjeska, kao i završnim Vladinim priznanjem sinu kako je upaljač izgubio te mu ga ne može ostaviti u nasljedstvo. Pa je, eto, neka sreća u tome što Ivan ne puši. Uspomene su na ovim prostorima ionako samo teret. Je li ga se onaj mali i hrabri dječak iz Pančeva ovim filmom riješio?


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a