Zovi čovika

Uz hrvatsku premijeru filma Sam samcat Bobe Jelčića na Zagreb Film Festivalu

Tražeći poveznicu među filmovima uvrštenima u ovogodišnju dugometražnu konkurenciju, organizatori Zagreb Film Festivala pronašli su je u filmskim likovima koji se nalaze na prekretnici. Iako je taj motiv dramaturški oslonac brojnih naslova u povijesti filma, osobne prekretnice znaju biti uspješne, propale ili tek odgođene. Kako god, glavni junak filma Sam samcat Bobe Jelčića – zajedno s Hazarima čiji se život mijenja kad im rutinu života u Italiji poremeti spoznaja da im je majka živa u Kao da je moj sin Constanze Quatriglio, Tunižaninu koji se teško suočava sa sinovljevim pristupanjem ISIS-u u Dragi sine što ga je pod koprodukcijskom paskom braće Dardenne režirao Mohamed Ben Attia ili, pak, tinejdžera u britanskoj komediji Stari momci koji će odlučiti prekinuti s bizarnim navadama internata u koji je smješten – izvrsno se uklapa u taj narativ.

U nedavnom tekstu Retardirana Srbija objavljenom na Peščaniku, Dejan Ilić podsjeća na studiju Natalie Zemon Davis Proza u arhivima o usrdnim molbama osuđenih na smrt u 16. stoljeću. Među njima Ilić izdvaja onu Thomasa Mannyja koji je ispred svoje kuće ubio suprugu, a od smrtne kazne spasio ga je francuski kralj koji je uslišio njegovu molbu za životom. Molbe su, piše Ilić, bile adresirane na kralja jer je tada već samo on imao moć da poštedi život, a u toj koncentraciji moći gdje su francuski feudalni sudovi prenijeli ovlasti na apsoluta, francuski sociolog Pierre Bourdieu pomalo kontroverzno prepoznaje temelje moderne države. Ilić pojašnjava Bourdiejevu ideju kako je prije ideje o podjeli i kontroli vlasti, sama vlast morala biti koncentrirana u točki koju zovemo vrh države. Jedini proces koji se potom u društveno-povijesnom razvoju mogao dogoditi je decentralizacija, odnosno dekoncentracija moći pa je tako izgrađeno i autonomno sudstvo i sve druge tekovine koje podrazumijevamo pod demokratskim. Ilić nas potom vraća u današnju Srbiju i slučaj izvjesne Stojane Veljković kojoj je država odlučila srušiti kuću ne plativši joj odštetu koliku je očekivala. U svom ljutitom medijskom istupu, gospođa Veljković se, uz pozivanje na istinu i poštenje, prozvala aktualnog srpskog predsjednika za kojega su, eto, ona i njezina djeca glasali. Pa kada su je posjetili direktor Puteva Srbije i predsjednik općine Surčin, rekli su joj kako im je Vučić naložio da riješe njezin problem jer su ga njezine riječi jako dirnule. Slučaj je, eto, riješen, a Ilić efektno poentira zaključkom kako je očito suvremena Srbija krenula obrnutim putem od onoga što ga je opisivao Bourdieu, budući da je lokalna vlast odlučila prenijeti svoje ovlasti na državnog suverena.

U svom drugom samostalnom filmu, Bobo Jelčić, pak, nastavlja tamo gdje je stao s Obranom i zaštitom pretvarajući političko-društvene posljedice rata koje se odražavaju na život pojedinca u podijeljenom Mostaru, u intimni rat glavnoga lika Marka (odlični Rakan Rushaidat) za češće viđanje kćerkice (sjajna Lea Breyer) nakon razvoda u krajobrazima ruba velegrada. Način na koji to radi u Sam samcat, poglavito uz pomoć svog snimatelja Erola Zupčevića, estetski je gotovo istovjetan onom iz pulskom Zlatnom arenom nagrađenog prethodnika. Od samog uvoda filma, u kojem se redaju birokrati čiji rječnik ne razumije ni glavni protagonist ni gledatelj, filmom vladaju stalne izmjene subjektivnih i polusubjektivnih planova iako Jelčić ovaj put češće nego u Obrani i zaštiti objektivizira rakurs. Još prije su u takvim Jelčićevim postupcima kritičari prepoznali utjecaj rumunjskog novog vala kojemu ovdje treba pridodati i naturalizam iranske kinematografije, ali i onaj učestalo viđan u zapadnoeuropskim kinematografijama, primjerice, u filmovima već spominjane braće Dardenne, što je vrlo važno s obzirom na kritike koje su Jelčiću nakon Obrane i zaštite prigovarale ukrcavanje na zahuktali rumunjski vlak.

Filmom dominira kakofonija u nizu ispraznih riječi koje izgovaraju oni s kojima se Marko susreće, a koji odlično podcrtavaju njegov osjećaj kako je u svojoj borbi upravo sam samcat, odnosno kako poentira u jednom friškom intervju: Čovjek nikad nije toliko sam kao kada je s onima koji ga ne razumiju. Uzmimo, primjerice, njegovog tetka ili Tetka (Miki Manojlović) koji načelno razumije Markove probleme, ali je i sam smoren sumnjama o izboru budućeg zeta. Tu imamo sjajnu, a možda i nenamjernu inverziju; ne osjeća li se i Tetak usamljenim, nije li možda i Marko u toj perspektivi beskorisni kakofoničar koji ne razumije Tetkove probleme?

No, preko Tetkovog lika dolazimo nas do ključnog kontekstualnog dijela Jelčićeva ostvarenja povezanog s elaboriranim slučajem Stojane Veljković. Referirajući će na mitski lik Dragana iz Obrane i zaštite, u Sam samcat je uveden podjednako mitski gospodin Josić kojega će, eto, Tetak nazvati da riješi sve Markove probleme. Na stranu sad prijepori oko permanentno abortirajućeg Obiteljskog zakona koji bi imao riješiti barem dio problema koje je Jelčić uprizorio. Ali, birokratska hladnoća istinski naslijeđena iz socijalizma – a koja je u filmu uobličena početnim nerazumljivim rječnikom na početku i policijskim upozorenjem Marku kako mu valja promijeniti adresu na kraju – a koju mogu razbiti tek neki dragani, josići, vučići...to je taj ključan ireverzibilan proces opisan u Retardiranoj Srbiji, Obrani i zaštiti i u Sam samcat. To Zovi čovika Vojka V., koliko god djelovalo profano, jedan je od temelja neizgrađenih društava, demokracije što je ostala na pola puta.

Pa ako vam se i čini da ste Jelčićev film već nekako vidjeli, autor je i opet uspio stvoriti dojam da smo tamo, s Markom, s njegovom nemogućnosti obrane i zaštite od birokratske beskrupoloznosti što će dio svojih stečenih ovlasti prenijeti nekim draganima, josićima, vučićima. Inače, u Sam samcat gospodin Josić (Trpimir Jurkić) se na kraju i pojavi. I, treba li reći, potpuni je bezveznjak.





*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a