Pozitivan stav, nemoj biti minus...

Bohemian Rhapsody, Sjedinjene Države, 2018.
Redatelj Bryan Singer

I won´t be a rock star.

I will be a legend.

Freddie Mercury

A bogme je i postao. Pogledajte samo rezultate gledanosti u prva četiri dana prikazivanja u hrvatskim kinima u koja je Bohemian Rhapsody privukao rekordne 62 tisuće gledatelja. No, najprije ide jedno priznanje. Odmah na početku kad je već Freddie i na filmu i još više u pravom životu s priznanjima odugovlačio. Potpisnik ovih redaka nikad nije volio The Queen. Previše je u njihovim pjesmama bilo pompoznog, velebnog, kičastog, od jedne njihove pjesme dale su se napraviti tri. Zapravo, sve ono na što je ukazivala glazbena kritika upravo nakon singla Bohemian Rhapsody, a što vidimo u filmu. Takav je, eto, i sam film. Hm, ili je osobna nepreferencija pojela ovu filmsku kritiku? Kako god, nisam uz one koji u cijelom filmu vide tek prigodu za njurganje. Ali, da film koji kao većinski redatelj potpisuje Bryan Singer – koji je na filmsku scenu kročio snažno Oscarom nagrađenim remek-djelom Privedite osumnjičene da bi se potom pretvorio u holivudskoga svaštara pri čemu je ostao odličan režiser čega su potvrda X-Men i X-Men 2 – ima i pokoju veću manu, svakako je istina.

Film je nastajao dugo vremena, uz vrlo pristojan budžet od 52 milijuna dolara, ali i brojne teškoće i sukobe. Freddieja Mercuryja je trebao utjeloviti slavni komičar Sacha Baron Cohen koji se valjda zaželio dramatskog obrata u karijeri, no na koncu je odustao uz tvrdnju kako je producentska namjera snimiti limunadu (ovdje odmah valja istaknuti kako je bitnu ulogu u cijelom projektu imao gitarist Queena Brian May potpisan na filmu kao izvršni glazbeni producent). Cohenovu zadaću preuzeo je sve zaposleniji Rami Malek, proslavljen nastupom u televizijskoj seriji Ja, robot. Na kraju je zbog sukoba s producentima pri kraju snimanja otjeran i sam Singer pa je redateljski posao kraju priveo Dexter Fletcher, glumac bogate karijere i režiser vrlo zabavne biografske humorne drame Eddie the Eagle. Svi ti potresi i promjene – a nabrojali smo samo najveće – nesumnjivo su utjecale na sam film pri čemu je dojam kako je glavnu riječ tu ipak imao koscenarist Peter Morgan (Frost/Nixon, Kraljica...) jer je većina filma složena po njegovom tipičnom, komercijalno uspješnom receptu – red ozbiljnog i analitičkog, red površnog podvučenog žutim.

Sam Merkuryjev lik više je nego solidno strukturiran i ocrtan kao vrlo osebujna i komplicirana osoba koja je s jedne strane introvertirano krila svoj identitet, kako etnički tako i seksualni (kako li se samo ljutio zbog estetike spota za I Want To Break Free), dok se s druge strane, radeći glazbu i na glazbi, a pogotovo boraveći na pozornici pretvarao u eksplozivnu kombinaciju umjetnika i šoumana. Malek ga je odglumio u rasponu od karikaturalnog (nagurano zubalo u njegovim ustima prouzročilo je čudne tikove za koje nismo baš sigurni da su Freddieju bili imanentni) do impresivnog (sjajno je skinuo suvereno Merkuryjevo kretanje i kretnje na pozornici, a većinu pjesama sam je otpjevao, naravno uz pozadinsku pomoć kompjutora).

Uglavnom, glavni protagonist Bohemian Rhapsody predstavljen je, unatoč zapadanjima u melankoliju i problemima s alkoholom, kao čovjek u osnovi pozitivnog stava čemu doprinosi i prilično naznačen odnos s djevojkom Mary Austin (Lucy Boynton), njegovom vječnom ljubavi kojoj je, kažu biografske natuknice, ostavio i svoju londonsku kuću, iako je ona već davno zasnovala vlastitu obitelj. Prostora za to nije bilo za međusobne odnose Queenovaca koji su tek izvanjski iscrtani te su, vjerojatno zbog održavanja duha pozitivizma, oslonjeni na općenitost i stereotipe. Shodno tome, najlošije su i sasvim bezvezno zabilježene genealogije u film uvrštenih pjesama, više na razinu vica, dosjetke ili površnog sukoba nego da bi im se odala počast zbog njihova ulaska u glazbeni panteon.

Sasvim se drukčije te pjesme tretiraju u sjajnoj završnici filma u kojoj se inscenira mitski nastup The Queena na Live Aidu. Nakon takvoga furioznog kraja doima se kako sve ono što smo vidjeli dotad – sva ta osobna i skupna uzdignuća i potonuća, svo to oživljavanje razdoblja, sve te fine pop-glazbeno-filmske reference poput nastupa Mike Myersa u ulozi producenta Bena Fostera ili pjevača Adama Lamberta kao kamiondžije pred kojim Freddie teško skriva homoseksualnost – biva tek uvod u uprizorenje Wembleya i 13. srpnja 1985.. Morgan i Anthony McCarten čak su i odustajanje od činjenica upogonili u taj krešendo; primjerice, u filmu Mercury objavljuje kako boluje od AIDS-a uoči Live Aida, dok je u pravom životu to učinio tek 1987., a nakon jednog od najtrijumfalnijih koncertnih nastupa svih vremena, za autore Bohemian Rhapsody više ničeg ni nema pa nas – u duhu pozitive i s neprijepornim osjećajem za komercijalu, jer u bolesti i smrti nema ništa pompoznoga – tek suhoparno izvještavaju kako se pripovijest o legendi, ne rock zvijezdi okončala.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a