Mala mjesta – veliki problemi, prijevoz i ostale životne potrebe

Ne znam kako je osobama s invaliditetom živjeti u malim mjestima, ali znam da imaju puno problema. Jedan od problema je i kako iz malog mjesta doći u Split ili Zagreb, a da imaju normalan prijevoz i da ih ljudi koji ih prevoze, ne "gule ko mlade majmune".

Tragično je kad se sjetim da osobe s invaliditetom u malim mjestima imaju problem otići liječniku, u nabavu ili naći nekoga da je obavi umjesto njih jer u malim mjestima više nemamo sposobnih ljudi koji bi mogli pomoći osobama s invaliditetom. 

Sve me ovo nagnalo jer sam jedan dan tražio tko će me prevesti do Velog Lošinja iz Zagreba na seminar pa se ispostavilo, što već i sam znam, prilagođenih autobusa nemamo. Isto tako nam je i s vlakovima, jedino nam ostaju avioni, ali i oni su sad problematični jer kako bih došao iz Zagreba do Velog Lošinja, trebam ići avionom Zagreb – Split, Split – Krk i s Krka bih trebao trajektom do Velog Lošinja.

A da i ne spominjem svote; to ti je kao da ideš na put za osamdeset dana, a ne ideš osamdeset nego ideš jedan dan. Tragično je to sve jer mi smo isto ljudi, a ispada da nismo ljudi i da osobe s invaliditetom kad idu na nekakav simpozij, seminar ili bilo što drugo, npr. simpozij traje četiri dana, ali ja moram kao čarobnjak četiri dana pretvoriti u sedam jer dva dana gubim na put.

Još je i upitna sigurnost mojeg putovanja, a dok zdravi ljudi plate kartu i sjednu u autobus i voze se osam ili devet sati, stignu na odredište, obave simpozij i vrate se ili u Zagreb ili Split ili Osijek, otkuda su i krenuli. 

Ima još jedan problem o kojem osoba s invaliditetom mora razmišljati, a to su hoteli koji su dijelom pristupačni za njihov boravak. Isto ih nitko ne pita hoće li naći smještaj i hoće li ga moći platiti. Jer osoba s invaliditetom mora imati prilagođenu kupaonicu, prilagođenu sobu, a to nažalost Vas koji čitate, dodatno košta. Tako da se u samom startu troškovi penju. Divno je kad te zovu organizatori pa ti plate, ali isto tako osoba s invaliditetom bi htjela otići kod svog prijatelja, prijateljice, družiti se, razgovarati i vidjeti nešto, opet mora moći prespavati. I mora se moći vratiti jer zimi je problem da trajekti i autobusi zbog vremena ne voze redovito koliko su vozili pa se osobi s invaliditetom može dogoditi da mora ostati još koji dan. Sve te stvari netko drugi ne vidi.

Zašto mi još kao zemlja koja je ušla u Europsku uniju, do danas nemamo pristupačne vlakove, autobuse ili minibusove koji bi prevozili osobe s invaliditetom svugdje kamo bi oni htjeli putovati. A sad si zamislite kako je osobama s invaliditetom koje trebaju iz jednog u drugo ili treće mjesto, a nema ih tko prevesti i onda moraju moliti tko će ih moći prevesti da oni obave ono sve što im treba. Sjetite se samo kako bi bilo vama da sad zaželite ići na Plitvička jezera slikati zimsku idilu, a onda shvatiš da ne možeš doći do Plitvičkih jezera jer nažalost nemaš prijevoz. 

Kako je slijepim osobama koje nemaju oznake da se mogu normalno kretati. A isto tako, autobus im ne govori na kojoj su postaji pa oni moraju nježno pitati čovjeka ili ženu koji sjede do njega: oprostite, na kojoj smo postaji? Ili -oprostite, gdje bi mi bilo kao slijepoj osobi najlakše izaći? Nitko se nikad nije upitao kako bih ja ušao, kao vaš bloger, u autobus i tko bi meni pomogao da izađem iz autobusa, a da trebam na nekoj od postaja ići na WC, da oprostite. To su neke male stvari, o kojima oni koji su zdravi ne vide ili nemaju percepciju što to znači kad si osoba s invaliditetom. 

Često u malim mjestima kad se osobe s invaliditetom razbole, ne mogu doći do liječnika, a liječnik ne može do njih jer nema automobil, autobusnu vezu i predaleko mu je sama osoba s invaliditetom. Što ćemo dalje? Osoba s invaliditetom boluje, teško joj je i dok ne dođe netko od susjeda i ne pozove hitnu pomoć, toj osobi nažalost nema pomoći.

Samo zato što smo mala i neorganizirana zemlja i samo zato što ne smijemo biti osobe s invaliditetom nego moramo biti zdrave osobe da bismo mogli biti primijećeni u ovom društvu. Ima još jedna divna činjenica da možeš biti gladan, žedan i ne imati novca i da te neće nitko primijetiti i da ćeš i dalje biti u svoja četiri zida, a svi će se čuditi kad vide da si ti ipak normalna osoba s invaliditetom, samo ti je potrebna podrška jer neke stvari nažalost ne možeš sam. Pa tako i putovanje, odlazak liječniku ili u nabavu.

Toliko od Vašeg blogera

Hrvoje Antonio Belamarić

Slušajte u srijedu na Drugom programu Hrvatskoga radija emisiju Jedan plus jedan od 20.00 do 20.28. Gosti su mi atletičari Velimir Šandor i Ana Šimić, a urednik i producent je Goran Kušec čija je devica još prehlađena i gripozna pa je na Sumamedu.