Mučenička neuroza nerada

Slučajno sam sreo jednu osobu koju vrlo površno poznajem no ipak pozdravljam. Plaši me njezin namješten osmijeh. Iako je susret bio kratak i ja je nisam ništa osobnije pitao, uspjela mi je reći kako mjesecima ništa ne radi jer joj to ne daju njezini šefovi. Ona čeka pismeno očitovanje šefova što je pogriješila i zašto ne smije raditi.

Dok mi je to govorila vrtio sam u glavi listu političara, masona i sivih eminencija koje bi mogli biti zaštitnici te osobe. Ona je takozvani desni mučenik. To su oni kojima lijevi ili bar svi lijeviji od nje ne daju raditi. Dakako postoje i lijevi mučenici koji ne rade kad su im bivši desni mučenici šefovi. Lijevi i desni mučenici vrlo slično upregnu one koji nisu mučenici već šutke rade posao zato što ga vole, u njemu osjećaju neku strast i smisao.

Mučenici se smiju idealistima koji se bore za javno dobro. Za njih je sućut gubitnička slabost no jako se trude da se ne zamjeraju nikome jer nikad ne znaju koga će sve trebati tražiti da odradi njihov posao. Čude se kad ih netko odbije: "Mislio/mislila sam da smo si dobri!"

Mučenici svoju patnju nerada, lažnog otpadništva i teškog ispunjavanja radnog vremena ispijanjem beskonačnih kava i surfanja po oglasima i ispraznim portalima žele naplatiti zasluženim neradom začinjenim svojim neznanjem. Po mogućnosti s još boljom plaćom za još manje rada. Prestravljeni su bilo kakvim uvođenjem mjerenja učinkovitosti, količine i kvalitete obavljenog posla. Kukaju kako će im mirovina biti premala, prizivajući ogromne otpremnine, a plaću im jedu krediti preskupih vozila i prevelikih nekretnina. 

No ipak postoji jedna teško ostvariva mučenička želja. Oni žele da im oni koji imaju ugled vrijednih i potplaćenih radnika priznaju kako su isto tako vrijedni pohvale. Mučenici se u svojem neradu ipak trude ostaviti dojam kako previše rade a ako već i ne rade to je zato jer su radili samo onako kako su znali i kako spada – mučenički braneći lijeve ili desne ideje: "Bolje ništa ako nije ispravno!" Zlo želi biti priznato kao dobro.

Ponekad će reći kako su se dosta u životu naradili i kako je sad red da oni nekog izrabljuju. Ponosni su na svoj nerad jer je on dokaz njihovog izgaranja za stvar. Rođacima se prikazuju kao ugledne i utjecajne osobe. I ne priznaju mučenici samo šutnju kao odgovor na njihovo uzdisanje, one žele jasno sažaljenje i začuđenu podršku. Tu zaista vrijedi preporuka jednog duhovnika: "Premalo šutimo jer je i šutnja poruka."

Kako vrijeme prolazi mučenici sve glasnije kukaju svojim pripadnicima plemena i stranačkim mecenama kako su neprepoznati. Slažu se na njima kore nerada pa im je svaki novi posao sve teže prihvatiti. Mučenici često brigu oko svoje djece prepuštaju svojim roditeljima ili mizerno plaćenim tetama kuharicama-čuvaricama.

Mučenici (ne) rade svugdje, i u državnim ali (rjeđe no ipak) i u privatnim tvrtkama. Ove potonje ih moraju prihvatiti kako bi dobile neki posao od političara i prihvaćaju ih kao nužni oblik trajnog političkog reketa. Gotovo redovito nemaju odgovarajuće obrazovanje pa ih preziru i smiju im se iza leđa mnogi ali isto ih se toliko boji. Muka mi je od mučenika. Lijek, koji sebi dajem kad ih sretnem, je još više posla kako ne bih o njima niti mislio.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a