Zadatosti milenijalizma

Aleksi, Hrvatska, 2018.
Redateljica Barbara Vekarić

Aleksi, vrati se doma!, zajednički pozivaju junakinju dugometražnoga debija Barbare Vekarić, njezini roditelji (Neda Arnerić i Aljoša Vučković) i ubavost peljeških veduta. Ali, baš kao ni njezin imenjak u Brešanovoj komediji, Aleksi (Tihana Lazović) se doma ne želi vratiti. Zapravo, vraća se tek nakratko očekujući poziv za profesionalni posao u žuđenom Berlinu. Jer, njoj je omogućen ugodan život, otac joj je ugledni vinar, živi u prekrasnoj mediteranskoj vili, školovanje u Lijepoj našoj i dalje je uglavnom besplatno.

Aleksi, dakle, dolazi iz sasvim drukčijega socijalnog miljea od protagonistice Ne gledaj mi u pijat, prvijenca Hane Jušić koja je s Barbarom Vekarić dugo i uspješno dijelila kruh kratkoga filmskog metra. Vekarić je svoju junakinju zamislila kao tipičnu milenijalku. Dosezi i osobine te Mi generacije zasad tu tek djelomično opisani, o njima se ne rade hvalospjevni dokumentarni serijali kakav je slučaj s Generacijom X. Rođeni su između 1978. i 2000. godine, što znači da dio godina dijele s Generacijom Y. Najdublje ih je istražila američka psihologinja Jean Twenge pronalazeći dovoljno razloga da ih se naziva i Generacijom Ja. Milenijalci su obrazovani, buntovni ali apolitični, žive na rubu konvencija, umaraju ih i iscrpljuju dnevni ritam i rutina, miroljubivi su, socijalno osjetljivi, ne prihvaćaju okrutnu budućnost, ekološki su osviješteni i tehnički potkovani. A opet cijene sebe i svoje potrebe. To ima i svoju drugu stranu, upozorava Twenge. Roditelji su im, vođeni self-help poučcima, napuhali samopuzdanje, pretvorili ih u nježne cvijetove, male narcise. Ukratko, razmazili su ih. Pa bi Generaciju Mi na psihičkom planu mogli obilježiti poveći stupanj depresivnosti, anksioznosti, cinizma i usamljenosti.

Kako se u taj narativ uklapa Vekarićkina junakinja? Dosta dobro, uz još jedan tranzicijski dodatak. Kako je Generacija Mi globalno orijentirana, hrvatski milenijalci – za razliku od prošlih generacija na ovim prostorima čeznutljivo zagledanih prema Zapadu – taj isti Zapad, ali i cijeli Svijet, žive, osjećaju ga svojim te žele u njemu boraviti iako u domovini nisu nužno socijalno deprivirani. Pa se onda nameće pitanje koliko je među svim tim stotina tisuća ljudi što su proteklih godina napustili Hrvatsku, istinskih predstavnika tako opisane generacije?

Gledajući Aleksi kao ključni pojam nameće se empatija, odnosno nedostatak iste. Jer Aleksino suosjećanje za njezine roditelje, za njezino troje ljubavnika od kojih će dublji odnos ostvariti tek s lokalnim glazbenikom Goranom (Goran Marković) vrlo je površno. Barem do samog kraja filma. Najzanimljivije u cijeloj toj priči je to što Aleksi svoj identitet i integritet gradi na temelju milenijalskih natuknica, ne traga za njim, što redateljici omogućuje feelgood celofan u koji je umotan njezin film, a ne žestoku identitetnu dramu. Aleksi tako luta od zabave do zabave, od muškarca do muškarca i sve to u malomišćansko-ladanjskom ozračju gdje je kao kontrapunkt njezinu malom zamišljenom svemiru efektno ubačena susjeda (Nataša Janjić) isfrustrirana uslijed propadajućeg braka s čovjekom kojeg sama zove Đukelom.

U tako postavljenom identitetnom procesu je, međutim, i problem Vekarićkina ostvarenja i taj dojam je postojan i prilikom drugog gledanja filma, a nakon što je Aleksi otvorila ovogodišnji Pulski festival. Već negdje na polovici filma naslućujete kuda će nas svi ti putovi i stranputice kroz pelješke vinograde i ulice Orebića odvesti pa nam, uz promišljanje milenijalskog okvira, ostaje tek opetovano se diviti glumačkom umijeću Tihane Lazović koja je uspješno nosi s ama baš svakim kadrom u filmu. Vrline filma ipak pretežu nad manama, a ako je osjećajna prožetost feelgoodom još jedna mijenalistička zadatost tim bolje po njih. I za Barbaru Vekarić.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a