Asistenti u kući

Opet se počeo javljati problem asistenata koji pomažu osobama s invaliditetom koje žive same ili sa starijim roditeljima. Pravilnik se do danas nije promijenio, a zakon se novi nije donio. Ne znam kome nije jasno da osobama s invaliditetom treba više od četiri sata pomoći kroz dan. Mnoge osobe s invaliditetom žive same i traže pomoć susjeda ili prijatelja, ali normalno je da se na njih ne mogu stalno oslanjati.

Ima slučajeva kada osoba, prebacujući se s kolica u krevet, padne, kada u kući pukne cijev pa treba zatvoriti ventil pa osoba s invaliditetom nema nikoga da to napravi. Ako se to dogodi nakon odlaska asistenta, osoba je prepuštena sama sebi. Bit će ovakvih slučajeva sve više i više... a država nije osmislila sustav koji bi funkcionirao, ali doista, u svakom dijelu zemlje. U izradu takvog sustava trebalo bi uključiti i osobe s invaliditetom da same kažu što im i koliko treba. Nemojmo zaboraviti da osobe s invaliditetom treba i očistiti, oprati, treba ispeglati robu i sve ostalo te da svaka osoba s invaliditetom ima svoj ritam i svoje vrijeme. Ne zaboravimo i pripremu obroka.

Mnogo je toga što treba uskladiti i napraviti kako bi sustav funkcionirao, ali da to nije nemoguće pokazuju Njemačka, Nizozemska, Engleska pa čak i Slovenija. Kada smo već odlučili da se osobe s invaliditetom neće smještati u domove, onda se sustav koji to omogućuje treba urediti da to doista tako i bude. Da se razumijemo, nikad nisam bio pristalica smještanja osoba s invaliditetom u dom (umirovljenika, umobožnice), ali moram reći da je to dijelom bolje od trenutnog sustava u kojem osoba s invaliditetom ima pravo na četiri sata asistencije.

U Nizozemskoj i Njemačkoj osobe s invaliditetom imaju raspoređeno po kvartovima osobe koje o njima brinu kako bi tijekom dana dobili sve što im treba, dakle: njegu, čišćenje stana, peglanje, pranje i pripremu obroka. U vremenu koje provodi s asistentom osoba nije vezana za stan, tj. može s asistentom otići nekamo i nešto obaviti.

Svatko ima pravo na život i mobilnost. Najgore je što se u Hrvatskoj sve lomi preko osoba s invaliditetom i što se oni često osjećaju usamljeno. Ne može se sve obaviti u četiri sata, ne može se nužda tempirati. Bez asistenta osoba je bespomoćna i na koncu, usamljena jer sama ovisi o drugima. Država troši jako puno novaca na svakojake gluposti, a ljudi kao što su osobe s invaliditetom nemaju pravo na život jer osobe s invaliditetom ne mogu otići u kupovinu kada one to žele, ne mogu otići na put kad hoće, nego je sve vezano za osobne asistente koje je država odlučila plaćati četiri sata za dvije tisuće kuna. Kako bi se osjećali zdravi ljudi da se ne mogu kretati i da nemaju pravo na svoje vrijeme i privatnost jer osoba s invaliditetom treba asistenta da bi se mogla kretati i obavljati svoje poslove.

Država već deset i više godina po pitanju zakona za osobne asistente ne radi ništa. Zašto? Zato što nitko od političara, premijera i predsjednika Sabora, nisu osobe s invaliditetom niti ih imaju u svojoj obitelji i neposrednoj okolini. Zato ne znaju kako je njima i zato nitko ništa ne poduzima. Mene međutim brine zašto udruge šute o svemu tome i ne traže novi zakon niti daju prijedloge za novi zakon. Pojedinačno pak, osobe s invaliditetom, ne rade na tome da se promijeni svijest o samostalnom životu.

Nadam se da će u skorijoj budućnosti netko progledati, netko prohodati, a netko početi slušati. Ovo nije išlo osobi s invaliditetom, nego osobi, ili više njih, koja bi trebala osmisliti kako bi osobe s invaliditetom kvalitetnije živjele.

Toliko od mene za ovaj blog.

Slušajte me u sljedećoj radijskoj emisiji "Jedan plus jedan" gdje su gošće Ana Alapić sa sinom Matom i moja kolegica novinarka Maja Sever. Emisija ide srijedom od 21:30 do 22:00 na Drugom programu Hrvatskog radija.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a