Mooreova iskrenost pretjerivanja

Fahrenheit 11/9, Sjedinjene Države, 2018.
Redatelj Michael Moore

Izvrćući brojeve Bradburyjeva slavnog romana i svog najvećeg hita Fahrenheit 9/11 u datum Trumpova trijumfa na izborima, američki dokumentarist, publicist i aktivist Michael Moore se rogobatno i žestoko obrušio na aktualnog gazdu Bijele kuće. No, riječ je o ostvarenju koje je sublimat svih njegovih dosadašnjih teza i interesa što će reći da je od Fahrenheita 11/9 mogao snimiti barem tri zasebna filma.

Za Mooreovu filmografiju ključne su tri su stvari. Prvo, karijeru je počeo kao novinar što je tijekom devedesetiih pretočio u popularne talk-show programe TV naciju i Strašnu istinu. Filmski opus mu je isprepleten s onim publicističkim, odnosno on nikad nije prestao biti novinar, uključujući i aspekt političkog – ne samo angažmana - nego i aktivizma koji, htjeli to priznati ili ne, suživotari sa istraživačkim novinarstvom. Potvrda toga je i najbolja dionica Fahrenheita 11/9, punokrvna reportaža o olovom zagađenoj vodi u Mooreovu rodnom Flintu iza čega stoje mutni poslovi i dalje aktualnog guvernera Michigana Snydera, ali i moćnog General Motorsa na koji je Moore već atakirao u svom prvom filmu, satiri Roger i ja. Dakle, zadrigli aktivist ili vrsni dokumentarist? Može i jedno i drugo što je povezano s drugom značajkom Mooreovih filmova, a to je njihova zabavnost i zavodljivost – osim ako ste ljuti desničar ili američki republikanac - što im nužno ne oduzima estetsku vrijednost. Odreda su to puzzleovi s brzim izmjenama arhivskih materijala i kadrova u kojima se ne umire u ljepoti, ali su efektna podloga tezama koje Moore zastupa. Treće, a sa stajališta filmske povijesti i najvažnije, riječ je o autoru koji je upravo kombinacijom zabave, efektne režije i montaže, aktivizma pa i performansa u koje je inkorporirao vlastiti lik i djelo, oživio poziciju dokumentarca na slikopisnoj sceni, vratio ga u redovitu distribuciju pa i na velike festivale. Učinio je to s Ludi za oružjem iz 2002. svojim dosad najboljim te Oscarom nagrađenim djelom. A svega dosad napisanog ima itekako u Fahrenheitu 11/9 oslonjenom na barem tri teme i teze.

Trump – od Gwen Stefani do Hitlera

To je Michael Moore. U svojoj priči o Trumpu on kreće od krivice popularne pjevačice koja je nota bene dobijala više novca za žiriranje u Voiceu nego Trump za šou NBC-ja. Pa je to dovelo do Trumpove kandidature. I Moore ubrzo stavlja šalu na stranu, pretvara se u čovjeka koji je među prvima navijestio mogućnost iznenađujućeg Trumpova trijumfa, da bi se dva dana prije izbora zapitao: tko je zapravo DJT i što znamo o njemu?. Dok je George W. Bush na kojeg se Moore koncentrirao u Fahrenheitu 9/11 optužujući njegovu državnu administraciju za lukrativni intervencionizam, ipak pripadao kakvoj-takvoj političkoj i društvenoj eliti, Trump je svoju kampanju gradio na borbi kontra establišmenta. Na tom putu Moore podcrtava negativnu ulogu medija, i to podjednako onih koji su, predvođeni Fox Newsom, Trumpa podržavali, i onih koji su aktualnom predsjedniku omogućili ludu vožnju sprdajući se s njim. A potonje radi i sam Moore. U polušali sebi zamjera što Trumpu u jednoj davnašnjoj emisiji – dok je ovaj bio tek korporacijski šef u dugovima – nije sve istresao u lice, i sami Mooreovi komentari u offu uglavnom su ironični da bi onda s revolucionarnom sjekirom u ruci, Trumpa mrtav-ozbiljan usporedio s Hitlerom. Dobro, tu se više navješćuje prijetnja; mizoginija, rasističke pošalice, napadi na novinare i deficit demokratskog promišljanja uistinu karakteriziraju Trumpove nastupe. No Mooreova paralela više se čini kontroverznim pokušajem uzvraćanja metodom razumljive terminologije dok je dobro locirana i uistinu opasna politika zagovaranja izvanrednog stanja nešto što je postalo dominanta suvremene politike. Tu je Moore uglavnom na tankom ledu na kakvom je bio i u faktografskim pogreškama, primjerice, o bivšoj Jugoslaviji u knjizi Bijeli glupani ili kad je u Bolesnom nekritički promovirao tekovine javno-državnoga zdravstva.

Regresija i kompromisi američke ljevice

Glupi desničari imaju oružje i glasaju su za Trumpa, to je zapravo Mooreova dijalektika pa se Fahrenheit 11/9 doima puno ozbiljnijim i strukturiranim u jednom drugom segmentu. Film počinje kadrovima iz Philadelphie gdje se noć uoči izbora održavao skup demokratske kandidatkinje Hillary Clinton kojoj su sve ankete predviđale pobjedu. Takvom odlukom Moore markira svoj film kao film o porazu, i to ne samo gospođe Clinton i demokrata, nego američkih ljevičara svih fela. Kako je moguće da jedna u temeljima i postupcima liberalna nacija, kakvom Moore smatra Amerikance, dopusti izglasavanje Trumpa?, pita se sam autor pa nas informira o stotinjak milijuna birača koji nisu glasovali, kudi američki politički model elektora i superdelegata kao nedemokratski, a onda sasvim konkretno ukazuje na političku popudbinu Billa Clintona koji je pojedinim postupcima i riječima duboko zagazio na teren republikanaca, napada Baracka Obamu zbog bezrazložne sklonosti kompromisu, obojicu zbog povezanosti sa središtima korporativno-financijske moći te i samu Hillary zbog njezine elitističke odvojenosti od masa. Nije to prvi put da Moore kritizira politiku i postupke Demokratske stranke – sjetimo se sličica što ih je lijepio u Bolesnom; uostalom i sam je lutao po lijevom političkom spektru da bi na kraju završio u postmarksističkom zabranu i, u na filmu vidljivom i otvorenom, simpatiziranju socijaldemokrata Bertija Sandersa (čiju je kandidaturu, beskompromisan je Moore, nedemokratski srušio establišment Demokrata) , kao i mlade hispanoameričke aktivistikinje Ocasio-Cortez. Kontroverzu ovdje zamjenjuje prilična nedosljednost; republikanskoj strani Moore zamjera atrofiju političkih elita, a demokratskoj društveni preelitizam.

Flint je Amerika

Stoga kao najbolji, najsustavniji i najdosljedniji dio Fahrenheita 11/9 funkcionira njegov spomenuti središnji dio vezan za Mooreovu rodnu grudu. Ne samo što je Moore tu iskazao upornost u rasvjetljavanju događaja i izveo performans pred vratima guvernerova doma, nego je i vrlo uspješno penetrirao zloćudnost lokalne politike spregnute s krupnim kapitalom na državnu razinu. Iako ni ovdje nije propustio kritizirati Obaminu bešćutnost (stigavši u Flint bivši je predsjednik ovlažio usne olovnom vodom obećavši pomoć koja nije stigla što sigurno zvuči poznato pogotovo stanarima zagrebačke Palinovečke ulice), u centru Mooreove mete i ovdje je Trump jer, naravno, da nikoga ne čudi što je guverner Snyder njegov vatreni zagovaratelj pa kad razlučimo činjeničnost od agitacije i prispodobe o fašizmu svedemo na realnu mjeru koja je i dalje opasna, ostaje ne preduboka ali valjana tvrdnja o državi koja se vodi kao tvrtka što nam je i opet znano, posebice građanima Splita.

Konačno, ono što kod Moorea stvarno valja poštovati je njegova nezajažljiva iskrenost – čak i kad mu je poza karikaturalno revolucionarna, tu nije riječ o fejkanju, on potpuno vjeruje u teze svog filmskog pripovijedanja – Michael Moore istinski vjeruje kako svojim djelom može promijeniti svijet.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a