Palčić gore

Danas pišem blog o prerano rođenoj djeci koja se zovu Palčić gore. Prerano rođena djeca uvijek imaju jedan mali problem – žele izaći van prerano. Imamo sreću da se u Hrvatskoj prerano rođenoj djeci posvećuje dovoljno pozornosti, ali tu su zaslužni liječnici, medicinske sestre i fizioterapeuti. Jedne godine imali smo humanitarnu akciju „Palčić gore“ koja je za cilj imala pomoći bolnicama u nabavi novih inkubatora. Inače, vaš bloger je prerano rođen, a imam i jednu definiciju o svom preranom porođaju: „Meni je u majčinom bazenu bilo pretoplo, pa sam htio izaći i vidjeti kakav je ovo lijepi svijet i moram reći da nisam požalio jer sa rolam, dok drugi hodaju.“

Šalu na stranu… Prerano rođene bebe (kasnije djeca) i njihovi roditelji, osim medicinskog dijela, koje je na vrlo visokoj razini, susreću se sa surovom stvarnošću, a to su rehabilitacije, socijalizacije djeteta i borba sa sustavom koji pokazuje svu glupost ovog svijeta. Mladi roditelji kojima se dijete prerano rodi prepušteni su sami sebi i traženju informacija kako bi pomogli svom djetetu kako bi imali što manje problema u svakodnevnom životu. Taj problem traje sve dok je dijete u razvoju. U tom periodu roditelji se često susreću s neshvaćanjem prijatelja i bliže okoline. Zašto? Zato što se dijete godinama treba voditi na razne socijalizacije, rehabilitacije itd., što roditelje često uskraćuje od društvenog života i normalnih aktivnosti. To nažalost, kod prijatelja i okoline ne prolazi najbolje, tj. ljudi koji bi trebali, to ne razumiju.

Vratimo se malo unatrag. U prvoj godini života dolaze i drugi problemi poput upisa u jaslice, prihvaćanje druge djece. Roditelji dobivaju nove zadatke, s djetetom moraju neurolozima i drugim specijalistima, a to se obavlja u dvije bolnice, na Rebru ili Goljaku.

Goljak, kao i Rebro, niz se godina bavi djecom s neurorazvojnim problemima i roditeljima svakodnevno daju programe jer je svakodnevna rehabilitacija i socijalizacija veoma važna. Bolnice su roditeljima bitne jer ih one, tj. liječnici, usmjeravaju u pravom smjeru. Dijete s druge strane ne smije biti zakinuto za ostale aktivnosti (jaslice, vrtić, škola itd.). Jer kako dijete raste, tako se vidi kako napreduje propisani program i u kojem smjeru treba ići. Naime, svaki palčić ili dijete nije isto, pa čak i da imaju istu dijagnozu.

Iz svog iskustva kao dijete sam imao dva put dnevno fizikalnu terapiju, bio kod logopeda i radnog terapeuta jedanput dnevno, a k tomu se još moralo raditi kod kuće. Doma se svaki dan radilo na mojoj motorici i percepciji. Danas, kad sam malo stariji, vidim neke nedostatke u, primjerice, svojoj motorici koja bi mogla biti bolja. Možda, da se bolje radilo, to bi danas bilo bolje. Percepcija mi je solidna.

U moje doba, nije bilo interneta i nije bilo drugih mišljenja. Danas roditelji, ako ne mogu naći odgovarajuće rješenje za svoje dijete u Hrvatskoj, mogu otići nekamo u inozemstvo. Velika većina roditelja danas ide izvan Hrvatske po drugo mišljenje. Idu po neki drugi vid rehabilitacije ili slično.

Većina roditelja misli da su veliki stručnjaci pa pomažu svojoj djeci, a da nisu svjesni da im u nekim slučajevima štete. Slušaju raznorazna mišljenja, čitaju puno na internetu, a upravo zato treba reći da u Hrvatskoj imamo dobrih stručnjaka koje treba uvažavati i slušati. S druge strane, liječnici i sustav trebaju biti podrška roditeljima što, moram reći, u malim sredinama nije slučaj. U Zagrebu, gdje postoje dvije bolnice Rebro i Goljak, roditelji tu podršku ipak malo osjete i shvate da nisu sami.

Kad se djetetu ustanovi da ima cerebralnu paralizu onda roditelji najprije, ako je ono još u kolicima, imaju potrebu naučiti ga hodati. Jer, logika je, ako dijete hoda onda nije bolesno. A to se događa zbog percepcije okoline. Roditelji u tim trenucima zanemaruju i zaboravljaju da s djetetom treba raditi na finoj i gruboj motorici, čitanju, pisanju, a tek onda na hodanju. Dugoročno, to je bolji put. Naravno, ne moram ni spominjat da prije hodanja dijete treba naučiti puzati.

Toliko od mene za ovaj blog, a svim malim palčićima želim puno osmjeha, ljubavi, osobito prema roditeljima i onima koji im pomažu.

PS
Utorkom navečer na HR2 slušajte radijsku emisiju 1 plus 1, kojoj sam autor i voditelj, a urednik je Goran Kušec Zlatna ribica i njegova Devica.

Vaš bloger, Hrvoje Antonio Belamarić.

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a