Fakcija, fikcija i eskapizam papirnatih maramica

Prvi čovjek (First Man), Sjedinjene Države, 2018.
Redatelj Damien Chazelle

Zvijezda je rođena (A Stars is Born), Sjedinjene Države, 2018.
Redatelj Bradley Cooper

Crni član KKKlana (BlacKKKlansman), Sjedinjene Države, 2018.
Redatelj Spike Lee

Eto smo se upoznali s prvim naramkom filmova čije će se ima svakako spominjati u skorašnjoj sezoni američkih filmskih nagrada, a neki od njih možda će u toj priči imati i ključnu ulogu. Zapravo, ukoliko američki glasači raznih profesija u obzir uzmu i sjajnu Reitmanovu Tully i horor Mjesto tišine kao žanrovskog zeca – iako znamo da filmovi distribuirani u prvoj polovici godine često bivaju zapostavljeni u godišnjem vrednovanju – mogli bismo se već upustiti u značajnije prognoze kuda će nas ta utrka s vrhuncem u oskarovskoj noći odvesti.

Prije svega tu je Prvi čovjek Damiena Chazellea. Ne remek-djelo, nego filmsko čudo! Za Ritam ludila nagrađen je Oscarima za montažni doprinos. La La Land je sam osmislio. I bez potvrde pozlaćenog kipića bio je to sjajno režiran film. Glavni Oscar mu je nepotrebno uskraćen, uslijed protueskapističkih prigovora nad njim se zasjala angažirana Mjesečina. Stoga su oni patrioti koji su Prvom čovjeku prigovorili izostavljanje prikaza zabijanja američkog barjaka na Mjesec – a da film nisu ni pogledali – Chazelleu napravili uslugu čineći njegov film i politički važnim. Što Chazelle uopće nije htio niti mu je bitno. Spuštanje Neila Armstronga na Mjesečevu površinu za njega je vrlo intiman čin kojega će, doduše, u televizijskom prijenosu pratiti cijeli svijet. Nadam se da će Marcu Rubiu i sličnima, kad pogledaju Prvog čovjeka, biti barem malo neugodno.

Prvi čovjek nije, dakle, epski spektakl kakvi su obično filmovi o osvajanjima svemirskih prostranstava čak i kad su vrlo konkretni pa i nemaju herojski kraj, poput Howardova Apolla 13. Nije tu riječ čak ni o drukčijoj vrsti epa kakav je, primjerice, Kaufmanov Put u svemir. Svjesna distanciranost i hladnoća u prikazu određenih zbivanja mogu nas tek navesti na kubrikovske tragove, no i ni ta paralela ne pogađa bit. Scenarij filma, oslonjenoga na knjigu Jamesa R. Hansena iz 2005., potpisuje Josh Singer, scenarist oskarovca Spotlighta, Spielbergovih Novina i televizijske serije Zapadno krilo. Zato se Prvi čovjek može žanrovski definirati kao mješavina osobnog factiona i dokudrame. U tom smislu tonovi filma određeni su u prve dvije scene. U jednoj gledamo Armstronga (sjajni Ryan Gosling) u abortiranoj misiji svemirskoga leta u kojem nema ništa seksi, barem na način kako to jedan Elon Musk zamišlja. Ni preostali u filmu viđeni letovi, uključujući i onaj ključni, ne izgledaju bolje. Klaustrofobija, škripa, bjesomučno drndanje, mrak – sve to izgleda kao da ste na magnetskoj rezonanci, a ne na epskom putovanju koje će promijeniti svijet. Tek vam se u krajičku oka pojavi kakva čudesna svjetlost. U idućoj sceni vidimo Armstronga i njegovu suprugu Janet (izvrsna Claire Foy koju znamo prvenstveno iz televizijske serije Kruna) kako se skrbe o teško oboljeloj kćerkici. Njezina smrt odredit će Armstrongovu intimu, njegovu osamljenost i izoliranost, beskrajnu tugu kojom je Chazelle podvući svoj film, a koja će bitno utjecati na njegova junaka u istrajnosti da, mučen stalnim flashbackovima od svega pobjegne – na Mjesec. U impresivnom finalu film ipak pridobiva epsku dimenziju, ali ne zbog (ne)zabijanja američke zastave u Mjesečevo zrnje ili njegovih povijesnih riječi o malom koraku za čovjeka, ali velikom za čovječanstvo, nego zbog sudbine jedne uspomene opredmećene u njemu važnom predmetu. Jer, ako je spuštanje čovjeka na Mjesec bio istinski važan društveni i znanstveni poduhvat, on je podjednako važan za Neila Armstronga kao čovjeka, sugerira nam Chazelle u svom sjajno režiranom filmu u kojem su i fikcionalizirani melodramatski trenuci i dokumentaristički fakti izvedeni jednako maestralno, a cijelom filmu popudbinu daje iznimna kontekstualna rekonstrukcija šezdesetih godina s osloncem na zagasite kolorite i zrnatu fotografiju Linusa Sandgrena (već su surađivali u La La Landu) uz neizbježno hladnoratovsko ozračje i pokoji kontroverzni detalj (Buzz Aldrin je u interpretaciji Coreya Stolla prikazan prilično negativno) te uz minuciozan osjećaj za funkcionalnost filmske glazbe kako u cijelosti (opet Justin Hurwitz iz La La Landa) tako i u pojedinačnim posvetama, primjerice, Gilbertu and Sullivanu.

A ako nas je upravo Chazelle u glazbenoj formi La La Landa odlučio priupitati Što je važnije u životu? njegovim tragom nastavio je (ne)kadašnja ljepuškasta zvijezda rom-coma Bradley Cooper u svom redateljskom prvijencu Zvijezda je rođena. Nova verzija Wellmanova izvornika iz 1938. godine koja je u povijesti filma već imala dvije prerade od kojih je klasikom postala ona Georga Cukora iz 1954. s Judy Garland i Jamesom Masonom kao glumcima (43. je na listi Američkog filmskog instituta), dugo se kuhala u Hollywoodu. Razna imena vrtjela su se oko projekta, od Willa Smitha do Beyonce, ali su se producenti iz Warner Brossa na kraju hrabro odlučili za Lady Gagu i Coopera te upravo junački za Coopera kao redatelja i koscenarista. I pogodili su.

Zvijezda je rođena je jedan od onih filmova koji vas tijekom gledanja opčine, a da sami ne znate baš zašto, što i nije neka referenca za filmskog kritičara, ali je jednostavno tako. Priču ionako već znate; tragična je to storija o ljubavi između slavnog glazbenika na odlasku Jacka (Cooper) i stidljive i nesigurne pjevačice u usponu Ally (Gaga) koja ni ovdje ne izlazi iz kanona romantične drame. Cooper je pouzdan, ali čak je i Lady Gaga u svom glumačkom nastupu nesavršena – osim kod vokalnih izvedbi, uglavnom djeluje kao, doduše savršena, ali ipak – amaterka. Stvar je očito u Cooperovom redateljskom postupku. Svoju verziju Zvijezda je rođena on je podjednako odmaknuo od dobre stare klasike i od holivudske konfekcije. Netko je opisao kako njegova romantična drama djeluje kao da je iskovana u kovačnici Sundancea. No, ona je puno više od toga; pretežito malim, ali efektnim postupcima, krupnim kadrovima kakvi su u dosadašnjim verzijama filma izbjegavani, do samoga kraja majstorski suspregnutom patetikom, jednostavnim emotivnim pjesmama od kojih je neke i sam napisao, Cooper je postigao da u tu veliku ljubav prikazanu u kontekstu nimalo glamuroznog bavljenja glazbom – vjerujemo. Ako američkim filmskim glasačima, primjerice onim oskarovskim, ove godine, za razliku od one lalalandovske, ovlada pa i makar ovako tugaljivi eskapizam papirnatih maramica, odnosno ako im je dozlogrdila uloga društvenih odbojnika - jer su već umorni od nedoraslih političkih elita što su prestale proizvoditi ideje i kadrove kako je to lijepo opisao Farres Zakaria u Budućnosti slobode pa im u Ovalnom uredu sjedi onaj koji sjedi – Zvijezda je rođena bit će njihov prvi izbor.

A ako dotični ipak procjene kako je situacija dostatno i dodatno opasna – uostalom i prošlogodišnji oskarovski slavodobitnik Oblik vode nakrcan je suvremenim društveno-političkim referencama – onda bez šansi nije ni Crni član KKKlana koji je najvažnijega afroameričkog redatelja Spike Leeja vratio u autorsku elitu. Nevjerojatna je to priča o Ronu Stallworthu (dojmljivo ga glumi John David Washington, sin Denzelov), crnom detektivu iz Colorado Springsa koji se sedamdesetih godina uz pomoć kolege Flipa Zimmermana (uvijek pouzdani Adam Driver) uspio infilitrirati u lokalni ogranak Ku Klux Klana te preduhitriti niz napada što ih je ta zločinačka organizacija namjeravala počiniti. Javnost je za tu priču doznala tek 2006., a sam Stallworth je uskoro objavio knjigu po kojoj je snimljen i film.

Spike Lee nikad nije u svojim filmovima bježao od tezičnosti i angažmana. Teza je i ovdje potpuno jasna, pripadnici KKK-a su zapravo rasistički debili koji skidanjem kapuljača postaju obični ljudi što je dodatna razrada već iscufane teze Hanne Arendt o banalnosti zla. U svojim najboljim filmovima snimljenima kasnih osamdesetih i početkom devedesetih – Učini pravu stvar, Jungle Fever i Malcolm X – Lee je hipertezičnost ubijao sjajnom režijom i odličnim radom s glumcima što mu je većim dijelom uspjelo i u Crnom članu KKKlana. Šteta je samo što je osnovnu priču, vođen željom da se dodatno približi publici i očovjekovječi cijeli kontekst, proširio prema nepotrebnim rukavcima. I dok za ovakvu vrstu filma začudni humorni detalji još i funkcioniraju, ostali fabularni podzapleti samo razvodnjavaju dojam. I s tim manama Crni član KKKlana je ne samo konačno dobar Spike Lee Joint, nego i vrlo važan film. I ne treba se previše domišljati zašto ga je baš sad odlučio snimiti.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a