Novinar, a ne zločinac

Venom, Sjedinjene Američke Države, 2018.
Redatelj Ruben Fleischer

Još od početka dvadesetog stoljeća kada je 1903. godine englesko-mađarska spisateljica Emma Orczy najprije u kazalištu, a potom u seriji povijesnih romana predstavila Scarleta Pimpernela – snobovskog aristokrata, pravog imena Sir Percy Blakeney koji u razdoblju nakon Francuske revolucije aristokrate spašava od giljotine – fikcijski narativ o superherojima uglavnom ima dvije konstante. Izgrađen je na likovima koji posjeduju nadnaravne ili nadljudske moći što ih koriste za borbu protiv dobra i za zaštitu javnih interesa. Pa su nekovrsna mješavina klasičnih, svakodnevnih i epskih junaka znanih još od antike, a to nas opet vodi prema dvostrukosti njihova identiteta – jednom običnom i ljudskom, i drugom neobičnom i nadljudskom najčešće povezanom s njihovom tjelesnom preobrazbom. Za taj narativ u književnosti je svakako značajan i Senor Zorro, odnosno Don Diego de la Vega ustoličen 1919. u Prokletstvu Capistrana Johnstona McCulleya, da bi tridesetih godina s medijem stripa pristigli Batman i Superman. Dvoidentitetnost superheroja ponekad se motivacijski poziva na slavni roman Roberta Luisa Stevensona Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea objavljen još 1886., iako nam oprečnu karakternost podvojenih superjunaka donosi tek takozvano srebrno razdoblje stripa pedesetih godina oslonjeno na psihološko usložnjavanje likova.

Novodobna frekventnost stripovsko-filmskih franšiza, ovjekovječena u tržišnoj utakmici Marvela i DC Comicsa, otvorila je nova poglavlja u toj priči – nagledali smo se proteklih godina i klasičnih superherojskih priča, i raznoraznih kolaboracija, i dešperantnih superjunaka, svoj je film kao nagovještaj #Me Too pokreta dobila i jedna heroina, vidjeli smo i junake što nezaustavljivo prostače – no, sve je ipak ostalo u okvirima zadanog narativa. U tom smislu, ali ne samo zbog toga - Venom nam se, unatoč slabašnim kritikama i dosadašnjim tek solidnim kino uspjehom, čini zanimljivim.

Riječ je o jednom od najmlađih likova iz Marvelova strip-portelja izmišljenog u sukreaciji Todda McFarlanea i Davida Micheliniea koji se tek usputno pojavljuje u trećem dijelu Raimijeva Spider-Mana. Bilo je onih koji su u proteklom razdoblju zazivali čak i zaseban film o njemu, ali za to su se jednostavno morali stvoriti preduvjeti. Jer, za razliku od, primjerice, Deadpoola koji i kao krajnji prostak ostaje u superjunačkom odijelu, Venom je jednostavno antijunak što znači da ga krase osobine koje su vrlo neuobičajene ili neprikladne za junaka. Pa ih je valjalo učiniti herojskima. Štoviše, superherojskima.

Dakle, u pravom životu Venom je Eddie Brock (Tom Hardy), televizijski reporter odan poštenju i istini u danas suspektnoj branši. Nešto kao suvremena verzija Clarka Kenta. On naleti na priču o moćnom Carltonu Drakeu (Riz Ahmed) koji humanitarnošću prikriva zlo kojim se bavi, a koje će nakon intervjua Brock/Drake prouzročiti gubitničku poziciju samog Brocka (uključujući i djevojku Anne u interpretaciji Michelle Williams), ali i gubitak kontrole nad nepoznatom izvanzemaljskom crnom masom koju je Drake naručio kako bi stvorio nadčovjeka. To (post)fašističko ozračje locirano je u realnost San Francisca koji se od grada ljubavi i najbogatijeg američkog grada prometnuo u grad beskućnika. To nije nikakva autorska distopija, nego činjenica; prema podacima iz srpnja ove godine u Friscu živi sedam i pol tisuća beskućnika što će ekipa predvođena redateljem Rubenom Fleischerom (najpoznatiji po zombi komediji Dobro došli u zemlju zombija) u prvom dijelu filma vrlo vješto iskoristiti. Naravno, Venom nije nikakvo političko-društveno profano ostvarenje; sve se mijenja kad nepoznata masa upravo u Brocku pronađe svog idealnog domaćina. Pretvorba junaka u antijunaka - a potom i obrnuto – izvedena je na brzinu, razvidno fizički te film usmjerava prema akcijskom i očekivano humornom. Pritom je šteta što je potpuno vidljivo kako su producenti svojim škarama osakatili Fleischerov posao. Uz kostimografski preobražaj koji vuče utjecaje u širokom rasponu – od Carpentera do Osmog putnika, uz još koju možda i prikrivenu SF referencu (primjerice, Bladerunnera), te uz Hardyja koji ovdje ipak nije dopustio da mu netko preotme film, to je uglavnom sve što se ima reći o Venomu.

Tako se najzanimljivijim ukazuje (pod)kontekst Brockove profesije. Je li ovdje, makar, i nesvjesno riječ o metafori suvremenog novinarstva kao spoja posljednjih preživjelih poštenjaka i amorfnih medija ogrezlih o interese, korupciju i zločesti kapital? Je li unutarnja borba Venoma/Brocka simbolika nekih drugih ratova, a ne samo puke oprečnosti dobra i zla? Moraju li ostaci poštenog novinarstva pridobiti supermoći kako bi se borili za javni interes? Ha, teško da su autori Venoma tako razmišljali. A ako ćemo, ipak, upotrijebiti taj ključ za iščitavanje dvostrukosti doktordžekilovskog/misterhajdovskog identiteta dobit ćemo upravo polovični odgovor. Jer, Venom će završiti u novoj franšizi. A novinarstvo?



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a