Institucije su neprilagođene za osobe s invaliditetom

Prošli je tjedan na svim portalima bila priča o Denisu koji treba napraviti vještačenje svog invaliditeta, ali nije mogao jer nije mogao ući u instituciju. Ovo je posljednji put da pišem o neprilagođenim institucijama, ne zato što to mene ne zanima, nego zato što ispadamo veoma glupi.

Država je donijela zakone i pravilnike u kojima je rekla da sve javne ustanove moraju biti prilagođene. A zašto te ustanove nismo do danas prilagodili za osobe s invaliditetom, nego imamo mantru da svaki put kad osoba s invaliditetom ne može ući u socijalnu skrb, zdravstvo ili sudstvo, onda se napravi priča i u medijima i na društvenim mrežama i svi se jako zgražamo i kažemo kako to nije u redu. Od toga osobe s invaliditetom nemaju apsolutno ništa.

Nego trebamo početi kažnjavati institucije novčano i zatvaranjem institucija koje nisu prilagođene za osobe s invaliditetom, pa bi se onda one i same trebale prilagoditi da ne budu kao crne rupe u svemiru. Imamo još nekoliko divnih institucija, među njima su: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, koji ima nekoliko ureda koji nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom, a osobe s invaliditetom moraju ići potvrditi svoje pravo na fizikalnu terapiju u kući, a ne mogu doći do HZZO-a jer nemaju rampu, nemaju dizalo, a oni misle da su osobe s invaliditetom, blago rečeno, kao Zagor, Tarzan i Talični Tom.

Moram malo uvesti stripova da vam tekst ne bude monoton, a da imate osmijeh na licu, a ne gorčinu u želucu. Zanimljivo je kako hrvatska vlada nije svoje javne institucije natjerala bičem da se javne institucije prilagode osobama s invaliditetom. Ima još jedna zanimljiva činjenica. Naime, Republika Hrvatska je potpisnik mnogih konvencija koje govore o pravu osoba na pristup javnim institucijama i drugim ustanovama, ali to je u našim glavama tako da osoba s invaliditetom dođe pred zgradu i onda gleda ispred sebe golemu zgradu, a ljudi prolaze i nikako ne shvaćaju da osoba s invaliditetom ne može doći do vrata, kvake ili zvona, da joj netko mora pomoći da dođe u instituciju. I da riješi svoju potrebu, problem, ili da samo vidi kako institucija izgleda iznutra.

Često se dogodi da osobe s invaliditetom zbog sudskih procesa, ostavinskih rasprava i nekih drugih stvari moraju doći na sud, a onda vidi problema: nema rampe, nema lifta, a striček koji sjedi na porti ili teta, kad nekog osoba s invaliditetom lijepo zamoli da umjesto njega ode po osobu koja je na porti, oni u čudu gledaju a što ćemo sad, čovjek je došao, a mi mu ne možemo pomoći.

Nakon pet minuta gledanja i čuđenja ljudi koji rade na porti uzimaju telefonsku slušalicu i počinju zvati od tajnice ravnatelja do tajnice čistačica, kako bi pomogli čovjeku da uđe u našu lijepu zgradu i obavi ono zašto je došao na sud. Ali onda se događa sljedeći cirkus, nema dovoljno jakih ljudi koji bi mogli pomoći osobi s invaliditetom da obavi ono zašto je došao na sud. Ali sad se postavlja pitanje - koji pametan čovjek u Republici Hrvatskoj stavi sud gdje nema lifta i rampe a gdje osoba s invaliditetom mora obaviti neki slučaj za koji se ne može kretati po sudu.

Ima još jedna zanimljiva činjenica. Mi često osobama s invaliditetom, kad vidimo da ne mogu savladati određene barijere u društvu, kažemo zašto ne dajete punomoć nekomu da obavi umjesto vas. Zbog toga što mi imamo nepokretne institucije i neprilagođene institucije za sve ostale naše građane, a koji nisu zdravi. Ovih slučajeva kao što smo vidjeli bit će još, ali moja je nekakva ideja da kad čovjeka kazniš po džepu, kad instituciju kazniš pa mu uzmeš iz proračuna, onda će se svi potruditi da budu prilagođeni osobama s invaliditetom, a ne da osoba s invaliditetom mora razmišljati može li ući ili ne.

Mi kao društvo potpisujemo raznorazne dokumente, povelje i konvencije a da nismo u stanju to sami prilagoditi za osobe s invaliditetom. Onda se dovedemo u situaciji da mediji potroše tri dana pisanja o problemu kako osobe s invaliditetom ne mogu ući u HZZO, zdravstvo, socijalnu skrb, trgovinu, vlak, autobus, makar plaćaju kartu i za vlak i za autobus, a ne mogu se njima koristiti. Što bi se dogodilo da se zdravoj osobi zabrani da uđe u autobus, vlak ili da uđe u neku instituciju obaviti posao ili da ga izbace iz institucije zato što je polako ušao u instituciju, a nije se usudio proletjeti institucijom.

Shvatio bih da tek radimo prilagodbu institucija godinu ili dvije. Isto tako, shvatio bih da nismo donijeli određene zakone i pravilnike kojima te stvari uređujemo, a ne provodimo ih, a bili smo toliko humani i toliko nam je žao osoba s invaliditetom, da eto na papiru sve lijepo piše, ali u praksi osoba s invaliditetom gleda u stepenice, u nebo i ljude i pita se kako ću ja ući u instituciju. I svaki put kad treba nešto obaviti ima slatki lagani grč jer opet će morati proći fazu ispitivanja, preispitivanja da bi ostvarila svoje pravo na zdravstvo, socijalnu skrb ili školstvo ili zapošljavanje.

Isto je tako osobama s invaliditetom problem u malim mjestima gdje su općinske i županijske institucije neprilagođene njihovim potrebama, pa ispada da čovjek ugovor potpisuje na cesti kao da nema ljudsko dostojanstvo.

I za kraj, molim sve one koji su zaduženi za provedbu zakona i pravilnika da počnu upozoravati na to tko krši zakone i pravilnike i tko ih ne provodi ako mora jer je to u interesu svih građana Republike Hrvatske, pa tako i osoba s invaliditetom.

Vaš bloger, koji pije limunadu s puno šećera da ne doživi gorčinu u želucu,
Hrvoje Antonio Belamarić
 



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a