Film kojeg možda ni nema

Izgaranje (Beoning/Burning), Južna Koreja, 2018.
Redatelj Chang-dong Lee

Ranih dvije tisućitih, južnokorejska i druge dalekoistočne kinematografije bile su kurentna roba i za hrvatske filmofile. Međunarodni festivalski uspjesi, velika autorska imena te predanost domaćeg distributera Discovery Filma donijeli su niz raznorodnih ostvarenja s filmski potentnoga Dalekog istoka, a nekakav vrhunac – uz ustrajno distribuirane nove naslove majstora poput Ki-duka Kima, Chan-wooka Parka, Takeshija Kitana ili Chena Kaigea, bili su trodijelni hongkongški Pakleni poslovi koji su u Scorseseovoj američkoj preradi Pokojni ovjenčani Oscarom. U novije vrijeme distributerski i gledateljski interes za tim kinematografijama u nas je opao pa u kina pristižu tek naslovi s certifikatom uspjeha na velikim festivalima ili pak djela pojedinih autorskih velikana. Čini se da i s takvim mrvicama moramo biti zadovoljni, iako bi sigurno bili sretniji reprezentativnijim uvidom u sadašnjost kinematografija čija su ostvarenja i dalje u fokusu selektora velikih festivala.

Tako smo prije više od godinu dana vidjeli višestruko zanimljivu Parkovu Sluškinju u kojoj je radnja iz viktorijanskoga doba u romanu Sarah Waters iznimno zanimljivo transponirana u vrijeme japanske kolonijalizacije Koreje pa su nam se i britanske klasne podjele ukazale u društvenim razdjelnicama azijskih tridesetih. U tom smislu još nam se zanimljivijim čini recentni Izgaranje Chang-donga Leeja nagrađen FIPRESCI-jem na ovogodišnjem festivalu u Cannesu te u nastavku svog kinematografskog života gotovo unisono podržan od kritičara. Lee je inače vrlo osebujan čovjek i autor, bivši srednjoškolski profesor i književnik koji je svoj prvi značajni film Pepermint Candy snimio 1999., dakle na samim počecima snažnog upada dalekoistočnog filma na svjetsku scenu, a najuspješniji Oasis usred toga vala (nagrada FIPRESCI i posebno priznanje na Mostri 2003.). U nas mu je prije sedam godina distribuirana Poezija – zadnji naslov prije Izgaranja – priča o optimističnoj i naivnoj gospođi koja brine o neodgovornom unuku, nagrađena Zlatnom palmom za scenarij. Kako je rođen u gradu Daeguu, jezgri nacionalne konzervativne stranke, Lee očito nije odolio zovu politike pa je nakon snimanja Oasisa postao ministar kulture i turizma što za ovu priču i ne bi bilo toliko bitno da društveni kontekst klasnoga sukoba nije gotovo jedina konkretnost za koju se tijekom izlaganja Izgaranju možete uhvatiti.

Film je snimljen prema motivima kratke priče Barn Burning velikog suvremenog japanskog pisca Harukija Murakamija pa je već unaprijed određeni kuriozitet što je Lee jednu kratku priču razvukao na skoro dva i pol sata filma. Međutim, ne treba biti previše pametan - dovoljno je tek pročitati pokoji Murakamijev naslov – kako biste shvatili da njegova veličina nije u neosporno zavodljivom pričanju koliko u upravo opčinjavajućoj igri stvarnosti i fikcije, nematerijalizaciji materijalnog i materijalizaciji nematerijalnog, ukratko i sasvim prosto – u onom nenapisanom, zbog čega su ga nerijetko – a i usred njegove fascinacije američkom književnosti – posebno u segmentu kratkih formi, uspoređivali s Carverom. Kao takav, Murakami je doživio desetak filmskih adaptacija svojih djela (najveći dio u Japanu); najpoznatija je Norveška šuma u redateljskoj izvedbi vrsnog vijetnamsko-francuskog režisera Trana Anha Hunga prikazana na brojnim festivalima, ali ne u našim kinima.

Lee, dakle, s Murakamijem čini ono što je Park učinio s Watersoničinim romanom – priču geografski prebacuje u Koreju, i to onu suvremenu, što, međutim, sigurno i nije originalni podvig pogotovo što je Murakamijev Barn Burning uistinu kratka pripovijest s jednog tuluma na kojem glavni lik upoznaje zanimljiva mladića koji se voli igrati šibicama, odnosno, on je piroman. Stoga će Lee u pomoć prizvati istoimenu Barn Burning kratku priču Williama Faulknera objavljenu 1939. godine. Riječ je o posve sažetom tematiziranju klasnih sukoba američkog društva tridesetih godina pa će Lee takvu motivaciju preuzeti od pisca američkog Juga i uzgredno mu ispisati posvetu na nekoliko načina, uključujući i onaj što ga glavni lik Izgaranja obožava.

Kada čitam njegova (Faulknerove) romane kao da čitam vlastiti život, kaže tako Jong-su (Ah-In Yoo), mladić rodom iz provincije na granici sa Sjevernom Korejom, koji, preživljavajući od part-time poslova, mašta o tome da postane veliki pisac. Uskoro nakon početka filma saznat ćemo da je Jong-su sam na svijetu, budući da ga je majka napustila dok je bio mali, dok mu je otac zbog nasilničkog ponašanja očito češće u zatvoru nego na slobodi. Kada upozna Hae-mi (Jong-seo Jeon), djevojku sličnog socijalnog backgrounda, odmah se zaljubljuje pogotovo jer mu se čini ludo zanimljivom; tvrdi, naime, kako se znaju iz djetinjstva, kako ju je upravo on spasio od utapanja u seoskom bunaru te kako je se on ne sjeća jer se podvrgla estetskoj operaciji. Osim toga, Hae-mi je puna vrckavih ideja i luckastih priča, želi otići u Afriku kako bi upoznala pravu glad kao suprotnost onima što tragaju za smislom pa su stalno lažno gladni, u restoranu iznenada počinje pantomimom guliti nepostojeću naranču da bi se ubrzo uspostavilo kako ni kućni ljubimac za kojega se Jong-su mora brinuti kada Hae-mi stvarno otputuje u Afriku, zapravo ne postoji.

Do tih trenutaka Izgaranje se doima kao romantična drama snažnog socijalnog konteksta koja će se zakomplicirati kada po povratku iz Afrike, Hae-mi Jong-sua upoznaje s naočitim Benom (Steven Yeun), mladićem neprijeporno zavidnoga materijalnog statusa i tu kreće Leejevo preseljenje Faulknerovih davnašnjih američki klasnih podjela u suvremeno južnokorejsko društvo via Murakami. Umjesto mogućeg ljubavnog trokuta, Lee je puno zainteresiraniji za odnos Jong-sua i Bena kao prototipskih karaktera suprotstavljenih društvenih podjela koje povezuje malo toga – možda tek Benove piromanske igre i gorući plastenici koji će se Jong-suu uskoro ukazati u noćnim morama.

Hae-mi uskoro nestaje; posljednji put je vidimo u prekrasno snimljenoj sceni dok priča o kraju svijeta koji je doživjela u Africi kad je Sunce zalazilo te hipnotički polugola pleše dok kamera miluje nedaleke obronke posljednje besklasne distopije na granici s kojom je Jong-suovo i Hae-mino rodno selo. Hae-mi će nam se ukazati kasnije – doduše samo simbolički – kao fluidni i uzaludni pokušaj približavanja sukobljenih klasa. No, od trenutka njezina nestajanja, gledatelj više ne zna što se stvarno događa, a Chang-dong Lee pojačava svoju impresivnu redateljsku igru sazdanu od očaravajuće estetike i zamamnoga zavaravanja u kojem nije jasno gledamo li fikciju u umu Jong-su Leeja, ili je riječ o sadržaju njegova romana (stalno ga vidimo kako piše), i jesu li Hae-mi i Ben uopće i postojali...jer, kao što Ben kaže moguće je učiniti da nešto nestane kao da nikad nije ni postojalo. A Lee iz Faulknerova Barn Burninga preuzima i osvetu kao potomka neostvarenosti, zaokružuje klasni sukob koji, po njemu, neumitno skončava u tragediji, zločinu, nestajanju. Ta društveno-klasna patologija (p)ostaje i jedina uporišna točka ovog filma kojeg možda i nije bilo.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a