Stariji smo, pa što

Ovaj blog posvećujem starijim osobama s invaliditetom i bez invalideta. Koliko puta zaboravimo na starije osobe, pa čak i u vlastitoj obitelji. To su nam nekada bili učitelji, tete u vrtiću, naši uzori i uvijek smo učili od njih nešto novo.

Divno je to što su nam ti ljudi sve pružili, a mi smo zaboravili na to kad su oni postali stariji. Sad si možete zamisliti kako je starijim osobama s invaliditetom. Smanjena im je pokretljivost, teško mogu do liječnika, nikoga nemaju da ih posjeti, a oni moraju živjeti iz dana u dan.

Često se sjetim starijih osoba iz Njemačke, Švedske, SAD-a. One uživaju u svojoj mirovini i putuju, nemaju problem da svaki mjesec moraju razmišljati hoće li imati za režije ili hranu. Dok stranci starije životne dobi putuju Tajlandom, Karipskim otocima ili su na Hvaru, u Dubrovniku, na Braču ili u Slavoniji, bitno je da čovjek zna zašto je radio cijeli život i da kada ode u mirovinu ima osjećaj da nije nukome na teret, ali da si može priuštiti sve što želi, bez obzira na godine, pokretljivost ili invaliditet.

Kod nas starije su osobe zaboravljene, podcjenjuje ih se i ako padnu u dužničko ropstvo, nema ih tko iz njega izvući. Meni je, iskreno, žao starijih osoba, ali još jedan primjer pokazuje da zaboravljamo na njih. To je primjer ljudi koji žive u Glini, Sisku i okolici pa su bez struje, vode i osnovnih uvjeta za život. Pa je moja kolegica Maja Sever napravila priču o njima i pokrenula skupljanje pomoći za te ljude koji su zaboravljeni od svih.

Mi nismo više svjesni da ćemo i mi jednog dana biti stariji i nemoćniji. Volio bih da budemo društvo jednakih mogućnosti bez obzira na godine, spol ili bilo što drugo. Tragično je što u Hrvatskoj u 21. stoljeću žive ljudi koji nemaju osnovne uvjete za život. Kakvo smo mi to društvo kad smo počeli zaboravljati na one koji nemaju ni vodu, ni struju i žive u neljudskim uvjetima.

Moja druga poruka bi bila sinovima i kćerima: koliko god Vam je teško i koliko god Vas pritišće život, nemojte zaboraviti na svoje roditelje, stričeve ili bake i djedove. Posvetite im barem dva dana u tjednu, razgovarajte s njima, odite s njima u kino ili kazalište, pokažite im da ste dio njih. Nemojte zaboraviti, oni su vama pomagali dok ste bili mali. Ovo je moj doprinos starijim osobama koje svaki dan gledam oko sebe i volio bih da im mogu pomoći, ali ne mogu.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.




Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a