Neukrotiva strast fotografiranja

Ovo sam ljeto lutao internetom kako bi nekom fotografijom obogatio vijesti koje sam stavljao na Facebook profil emisije Eko zona. Naišao sam na vijest na jednom britanskom portalu kako je hrvatski fotograf Petar Sabol iz Goričana osvojio prvu nagradu na Međunarodnom fotografskom natječaju londonskog Royal Botanic Gardensa u kategoriji makro fotografije. Upitao sam prijatelja Sinišu Goluba  poznaje li Sabola. "Najnagrađivanijeg hrvatskog fotografa s preko 500 nagrada? Naravno!", odgovorio je Golub. Nakon dva mjeseca čekanja i povratka iz Kine Sabol je odgovorio na moja pitanja.


Vodomari, leptiri, vilinski konjici samo naizgled kao da vam poziraju u idealnim kompozicijama – što osjećate kad se dogodi taj idealni trenutak, jeste li zahvalni što ste tamo, jeste li nekad bili toliko obuzeti da niste fotografirali nešto fascinantno?

Gotovo svaki put proživljavam opisano. Trenuci izlaska sunca, prve zrake koje se probijaju kroz krošnju šume ili travke livade, cvrkut ptica i zrikavaca i istovremeno upijanje smiraja tog božanstvenog trenutka dok u isto vrijeme podešavam postavke i fokus na fotoaparatu je zaista blagoslov te naravno da osjećam zahvalnost i privilegiju što mogu svjedočiti takvim doživljajima koje tada prenesem na fotografsku sliku.

Je li prva nagrada na Međunarodnom fotografskom natječaju londonskog Royal Botanic Gardensa nešto što je nedostajalo najnagrađivanijem hrvatskom fotografu Petru Sabolu i koliko ga je držalo ili će ga držati?

Bio sam u dva navrata finalist na spomenutom natjecanju. Lijepo je svoj uspjeh potvrditi na raznolikim natjecanjima. To je samo potvrda da kvalitetno radim te da svojim radovima zaslužujem navedene nagrade.

Kao osnovne sastojke navodite: svjetlo, kompoziciju, trenutak, priču i tehničku perfekciju. Nedostaje li tu i strogost prema sebi koja tjera na pomicanje granica? Tko vam je i kako usadio tu samorefleksiju?

Možda je nezgodno reći strogost, više bi to bila samodisciplina i težnja za čim boljim, kvalitetnijim, savršenijim. Kada pojedinac poput mene pristupa prema fotografiji ne samo kao dokumentarnom mediju, već i kao prema umjetničkom djelu, onda jednostavno imate taj poriv u sebi kojeg s vremenom dodatno brusite i polirate. Znači, konstantan rad na sebi te težnja ka što boljem dovodi do napretka i pomicanja granica.

Kod koje ste svoje fotografije poželjeli zapaliti cigaru i ispiti konjak (u prenesenom smislu) od zadovoljstva?

Nepušač sam, tako da cigaru zapaliti neću, ali viljemovka bi zasigurno prijala. Prirodno je da fotografije koje su osvajale po stotinjak ili više nagrada budu i one najviše "prirasle srcu". Obično se za takve fotografije najviše i pomučim, no to je sve jedan predivan proces kojeg se kasnije s guštom prisjećam. Sati i sati pripreme… čekanja, predviđanja… i opet čekanja dok se ne dogodi onaj presudni trenutak. Kao primjerice fotografija "The kingfisher". Jednostavno simbioza prirode i čovjeka, ptice i mene. Definitivno postaje moj alter-ego. Čista ljubav, međusobno poštovanje i neka viša razina komunikacije koju je ponekad teško objasniti. Izdvojio bih još i "Natural abstract", gdje sam se isto pošteno preznojio i namučio…ali u svakom slučaju nema ljepšeg osjećaja kad već u tim trenucima osjećaš da radiš pobjedničku fotku. Neprocjenjivo.

Nakon 11 godina bavljenja fotografijom smatrate li da je priroda ravnodušna, kako kaže voditelj Sokolarskog centra Emilio Međušić, jer smrt jedne životinje znači opstanak za drugu, što se vidi recimo na vašim fotografijama vodomara?

U prirodu ne zadirem što se tiče njene ravnoteže. Izreka "jesti i biti pojeden" je tu najistinitija. Ja sam tu kao promatrač, odnosno kao osoba koja bilježi takve zanimljive momente na svoj osebujan način, fotoaparatom. Neke fotografije mogu prikazati brutalnu scenu kako predator ubija svoju žrtvu, bez obzira je li to vodomar koji udara ribu o granu ili lav koji komada antilopu.

Nedavno sam pročitao savjet  Rudolfa Steinera "budite skromni i razvijajte u sebi osjećaj dubokog, iskrenog poštovanja prema istini, prema prirodi i prema svemiru". Ima li ova civilizacija dovoljno tog poštovanja, postoji nada za zaokret prema održivosti i samosvođenju naše vrste na tek jednu od mnogih?

Netko je rekao da je čovjek najopasnija životinja. S tom se izjavom nažalost potpuno slažem. Ljudi svjesno i nesvjesno uništavaju ono što nas hrani i ono što nam uopće daje uvjete za život i sam život. Majka Zemlja. Polako se budi ta svijest, da ljudi počinju shvaćati greške koje smo dosad radili i kakvu smo štetu globalno napravili. Iskreno, nadam se da postoji šansa da se to još uvijek može popraviti, iako su mnoge vrste ostale stvar prošlosti, što je veoma tužno. Svojim fotografijama prirode velikim dijelom želim prikazati čudesan svijet koji je tu uz nas… baš u ovom vrlom trenutku, a da to niti ne primjećujemo.

Kada se i otkud javio vaš interes za makro fotografiju?

Još od rane mladosti. Oduvijek sam imao oko za detalje, divio se sitnim detaljima izbliza. Tada još nisam imao fotoaparat, no činjenica je da je moj prvi objektiv kojeg sam kupio bio upravo makro objektiv.

Postoji li neki omiljeni odjek/reakcija na neku vašu fotografiju, volite li komunicirati s publikom?

Puno ljudi prati moj rad. Između ostalog, još uvijek sam aktivan na natjecanjima, pa i svako malo bude kakva nagrada. Dosta me ljudi pita za savjete oko fotografske opreme, za pomoć pri postavkama, o kupnji opreme ili o mišljenju za njihove fotografije. Po prirodi sam nekako vuk samotnjak, volim vlastiti mir te provođenje vremena u prirodi s fotoaparatom je moja meditacija i duševna hrana. Što se komunikacije tiče, da! O fotografiji mogu pričati danima ako treba, pa iz tog razloga mogu reći da komuniciram s publikom, iako, priznajem, ponekad zna biti dosta naporno.

Dolazite li u napast objašnjavati ljudima koji ne shvaćaju vaš poziv u čemu se sastoji vaša strast, susrećete li se s nerazumijevanjem tipa "ti samo čekaš i okidaš"?

Naravno, ne razumije dosta ljudi koliko se za neku fotografiju u stvari treba potruditi. Najgore je kad netko kaže "wow kak' dobar fotić imaš", a da pritom ne shvaća da baš taj "fotić" nije sam otišao na teren, postavio sve kako treba za željeni trenutak te proveo tjedne, možda i mjesece za taj presudan klik. Puno je tu odricanja samoga sebe, od smrzavanja do preznojavanja, neudobnog položaja te sati i sati čekanja. Oni upućeniji znaju o čemu se radi, ali i oni budu iznenađeni količinom volje i energije koju ulažem u to nešto.

Što je protuteža strasti za fotografiranjem i postoji li opasnost da potpuno preuzme vaš život i isključi sve koji je ne dijele iz vašeg života?

Strast je u stvari prevelika i bojim se reći neukrotiva. Ovo je u stvari vrsta ovisnosti, ali i životni poziv te svrha zašto sam tu i zašto upravo to radim. Toga sam svjestan već neko vrijeme. Istina, obitelj pati iz tog razloga, no ujedno me i podržava.

Što je sutra ispred Petra Sabola, razmišljate li o kratkoročnim i dugoročnim izazovima ili se oni jednostavno dogode?

Stvar je u tome da ne stignem razmišljati o tim izazovima. Sve se događa u hodu, ide svojim tokom. Možda je tako i najbolje.