O identitetu ili na putu za Zrće

F20, Hrvatska, 2018. Redatelj Arsen Anton Ostojić

U i ne baš prenatrpanoj filmografiji Arsena Antona Ostojića (četiri filma u četrnaest godina) još od Te divne splitske noći razvidne su dvije stvari – prvo, u strogo zanatskom smislu on je na samom vrhu među hrvatskim redateljima i, drugo, snažno ga kao čovjeka i autora privlači čeprkanje po identitetskim temama bez obzira radi se o identitetu jednoga grada, nacionalnosti ili religije.


Ta divna splitska noć
je tako preispitivao identitet polutantskog (sub)urbanog cvita Mediterana na izlasku iz poraća prema tranziciji (bilo bi zanimljivo vidjeti kakav bi film Ostojić o istom snimio danas), dok su Ničiji sin i Halimin put - kadšto više, a kadšto manje doslovno - ukazivali na krhkost ovoprostornih nacionalnih identiteta. Ironija je, naravno, u tome što su ti identiteti posljednjih desetljeća silno važni, uzrokovali su što su uzrokovali te nas doveli gdje smo sad, iako zapravo i ne počivaju na pitanju Tko smo Mi? nego se, osim na tužno-smiješnim mitovima, pokušavaju izgraditi u otklonu prema Njima, različitosti od Njih, odnosno preformuliranju sociološki banalne enciklopedijske natuknice. Odgovor na pitanje Tko smo Mi? je zapravo Mi smo ne-Oni, a Ostojić je u suradnji s Matom Matišićem i Feđom Isovićem ukazao na pogubnost i apsurdnost takve inverzije – pogubnog i apsurdnog ne samo zbog zajedničkog iskustva življenja na istom prostoru – što pretočeno u (filmsku) umjetnost nužno vodi prema psihološkoj drametini ili tragediji antičkih razmjera.

Zanimljiv je kritičarski prijem Ostojićevih filmova. Upravo su kritičari bili ti koji su 2004. uzdigli Tu divnu splitsku noć dajući joj Oktavijana za najbolji film dok ju je u utrci za Zlatne arene na Pulskom festivalu pojela jedna druga noć, Duga i mračna. Već u Ničijem sinu (Velika Zlatna arena) ta se ljubav prilično istopila pa su nerijetki spominjali tezičnost i nesuptilnu tragičnost viđenoga, a i Halimin put više su voljeli inozemni festivali i publika (Zlatna vrata Pule) od kritičara što su ukazivali na predvidljivost i doslovnost. Iako svakako nisu bez mana, i bez želje za kolegijalnim soljenjem pameti, ovdje bi se moglo raditi i o nesporazumima za koje je zaslužan i sam Ostojić; kontekstualne različitosti, žanrovske prljavosti i nekontrolirani višak emocija očito mogu djelovati zbunjujuće i potrti ono u čemu je Ostojić, i mimo identitetskih pitanja, najjači – izlaganje složene narativne strukture i dojmljive stilizacije. A F 20 bi te nesporazume mogao i produbiti.

Usporedo s upijanjem redateljskih vještina, Ostojić je tijekom američkog školovanja očito upijao i ljubav prema žanrovskom jer želja o snimanju malog i nepretencioznog žanrovskog djela u njemu tinja već duže vrijeme. U međuvremenu, suvremeni je hrvatski film isporučio nekoliko žanrovskih uradaka koji su primljeni slabim do prosječnim intenzitetom; od Pleićeva Nije sve u lovi do Marasovićeva Gorana, dok je Milićev Broj 55, zbog svoje tematike, ipak druga priča. A kako je cijela povijest hrvatske kinematografije – uz komedije i rijetke iznimke – hladna prema uže žanrovskom, tako je i Ostojić psihološki triler F 20 snimio za privatne novce, a javna HAVC-ova sredstva stigla su tek naknadno nakon što na redovitim natječajima projekt nije prolazio. Scenarij Hrvoja Sadarića - za kojeg mediji podvučeni žutim nisu propustili podastrijeti kako je zaposlen u Saboru te da radi i za SDP i za HDZ, kao da ga to (dis)kvalificira za, primjerice vodoinstalaterski fuš ili pisanje scenarija – pobijedio je sad već davnih dana na natječaju Ostojićeve udruge Ars Septima kojim je rukovodio hrvatski intelektualni bard, pokojni Zvonimir Berković.

Priča je to o mladoj studentici Martini (glumi je filmska debitantica Romina Tonković još jednom potencirajući priču o stalnom ukazanju novih sjajnih glumica, no nije li upravo Ostojić otkrio i Mariju Škaričić?!) koja ljetne zagrebačke dane provodi radeći u očevoj pizzeriji žudeći za ludim provodom na Zrću na što je nagovara najbolja prijateljica. Pomalo stereotipno grubi, ali i zaštitnički otac (Mladen Vulić) joj to zabranjuje, a sve se promijeni kad Martina upozna zagonetnog Filipa (Filip Mayer, znan iz serijala o Koku) koji po cijeli dan igra video-igrice i naručuje pizze. I tu kreće koloplet zločina, romanse i bijega, glazbe, krvi i seksa, dakle svega onoga što se, bez pejorativnih natruha, može svesti pod žanrovsku eksploataciju.

Ostojić i Sadarić u dramaturškom smislu nude dva psihološka uporišta koja bi i opet mogli svesti na identitetsko, no ovaj put, za razliku od dosadašnjih Ostojićevih filmova, u krajnje osobnom smislu. Prvi je odnos Martine i oca koji je, kao već dugo samohrani otac, uvjeren u ispravnost svojih postupaka te ne primjećuje koliko mu je kći zagušena pa je, u izgradnji vlastita identiteta, sklona svakovrsnom eksperimentiranju uključujući i bacanje u zagrljaj prvom dečku na kojega naiđe. Naravno, riječ je o uistinu tipskom prikazu odnosa, no znamo već kako žanrovsko voli takvu vrstu stereoripa. Drugo uporište je Filipovo ludilo naznačeno već u naslovu i natpisima kojima film počinje (što je možda trebalo ostaviti za kraj), iako nas uvodna scena navlači na mogućnost kako se šifra dijagnoze odnosi na Martinu. Tu je Ostojić – iako mu Mayer, nažalost, većim dijelom nije bio saveznik – napravio dobar posao. I ovdje je riječ o tipskom liku usamljenoga psihopata poremećenog identiteta čiju se bolest efektno uobličuje u njegovoj ispovijedi prožetom zamućenosti likova iz Filipove okoline i vizijama sebe kao malog dječaka.

I u F 20, možda upravo zbog žanrovske zadatosti, opet je zorno gdje je Ostojić najjači. I kad je bespotrebno predoslovan (primjerice, u flashbacku što nam otkriva sudbinu Filipovih roditelja), i kad je simbolički profan (Zrće kao metafora nedospijevanja), Ostojić je besprijekoran graditelj narativnog konstrukta i autor snažnog senzibiliteta za ritam. Film mu je vizualno atraktivan (kameru potpisuje Slobodan Trninić) čemu pridonose i efektne pojedinosti – Filip je ovisnik o SCUM-u, hrvatskoj videoigrici koja je netom zaludila svjetske gejmere, igra ju pod kraticom F te tijekom filma napreduju do razine 20; alternativni bend Mr. Albino i prije nego što su postali domaća koncertna atrakcija, u filmu izvode Seven Days Amongst Your Hair...Sve su to elementi koji bi imali biti jamac za privlačenje populacije koja kina najčešće posjećuje. Hoće li F 20 u tome uspjeti? Hm, previše je među ciljanom publikom ogrezlosti o lošu eksploataciju, glupavu stravu, moronski humor i disfunkcionalne superjunake. Dakle, možda ni Ostojić neće stići do Zrća. Možda je trajekt za Žigljen već otišao, a Paški most je bura zatvorila. Ali do Prizne je vozio vrlo korektno i dinamično.

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a