Fizioterapeuti u kući

Veoma mnogo osoba s invaliditetom koristi fizioterapeuta u kući radi održavanja stanja muskulature. Opet se Ministarstvo zdravstva igralo velikog šefa i donijelo pravilnik prema kojem će osobe koje su kroničnog statusa, nakon mjesec dana rehabilitacije u kući, imati stanku od mjesec dana. Zato što je naše stanje nepromjenjivo, pa oni smatraju da nam nije potrebna stalna fizikalna u kući. Dakle, prema ovom bi, konkretno u mom slučaju to izgledalo ovako: listopad s fizikalnom doma, a studeni bez, pa opet prosinac sa, siječanj bez i tako u krug.

Tomu je razlog što ima dosta osoba s težim ozljedama poput moždanog udara, prometnih nesreća, operacija kralježnice ili kukova, pa ti ljudi ne stignu na red u bolnice. Red postoji i u ustanovama koje pružaju fizikalnu terapiju i kućnu njegu. Mi kao kronični pacijenti, pod navodnike, smetamo svježe operiranima ili onima koji su doživjeli moždani udar. Sve skupa to znači da je previše pacijenata, a premalo terapeuta. S tim da HZZO neće platiti dodatne fizioterapeute, a privatna ustanova ih, bez odobrenja i financijske potpore, također neće zaposliti.

Tako da su na gubitku pacijenti, bilo kroničari ili traumatičari. U globalu, jedini cilj pravilnika je ušteda, a ona ne koristi nikomu, pa čak ni državi koja daje novac. Zašto? Zato što će na kraju opet taj novac negdje drugdje završiti. Moram dodati da svakih mjesec dana moram ići kod fizijatra na pregled kako bi on utvrdio pokretljivost mojih zglobova, napisao novi nalaz i na kraju utvrdio kako se moje stanje nije promijenilo. Uputnicu za taj pregled kod fizijatra mi piše liječnica opće prakse zato što komisija koja mi odobrava fizikalnu u kući od mene traži, svaki mjesec, novu liječničku dokumentaciju makar za tim, da pitate mog fizioterapeuta ili fizijatra, nema potrebe.

A i ta igra s uputnicama i s liječničkim dokumentima nije jeftina, tj. malo p malo i eto ga, nakupi se. Tako da se ja pitam tko je tu lud!? Tko smišlja to sve, komu te ideje sinu u glavi!? Još jedna bitna stvar, Ministarstvo na dnevnoj bazi, na razne načine, gubi toliko novca da bi za taj iznos moglo zbrinuti sve pacijente koje trebaju bilokakvu fizikalnu ili radnu terapiju. Tako da je pitanje tko tu radi projekciju troškova, a tko radi projekciju produktivnosti samog fizioterapeuta, pacijenta i tko je kriv ako pacijent ne dobije uslugu koju treba.

Još cijela ova priča donekle funkcionira u gradovima. Kako se mjesto smanjuje, tako se kvaliteta usluge pogoršava, tj. mogućnost uopće pružanja dobre usluge rapidno pada zbog još očitijeg nerazmjera u broju pacijenata i terapeuta. Osoba iz manjeg mjesta mora ići na pregled u veće mjesto što opet košta bilo obitelj ili sustav jer se za prijevoz hitnim kolima piše putni nalog.

Također, bilo da je riječ o manjem ili većem mjestu ili gradu, prostori za pregled pacijenata kod fizijatra su često loše opremljeni i neprilagođeni. Tako da se tu postavlja još jedno pitanje – kako mi točno znamo kakvo je stanje pacijenta koji treba fizikalnu terapiju u kući? Evo da to objasnim primjerom. Kada ja dođem na pregled kod fizijatrice, trebao bih se prebaciti iz kolica na krevet kako bi me pregledala, ali taj krevet je star, visok, neprilagođen i ja to ne mogu napraviti, a ona nema nikoga tko bi mogao pomoći. I tako ona obavlja procjenu u neadekvatnim uvjetima.

Poslije taj papir, tu njezinu procjenu, ja moram osobno odnijeti u HZZO na Krugama kako bi ga pregledala Komisija. E, ali ta Komisija je na prvom katu, a dizala nema. Tako da ja, koji sam već došao onamo privatnim prijevozom (taksijem), moram zamoliti taksista da papir odnese gore jer se nitko po njega neće spustiti. I tako Komisija na temelju tog papira daje rješenje o količini fizikalne terapije (npr. 45 dolazaka, po 3 tjedno), a da me prije toga nije ni vidjela. Nakon tog 45. puta, cijela procedura ide ispočetka.

Naravno, ja nisam jedini koji to sve prolazi. Ima i gorih slučajeva. Bilo bi dobro da se netko u HZZO-u ili Ministarstvu zdravstva sjeti ili odluči da bi se ovo sve moglo pojednostaviti. Naprimjer, uvesti obavezni pregled dva puta godišnje, a pojave li se komplikacije i pogoršanja, može doći do izvanrednog pregleda. Ne bi bilo naodmet kada bi Komisija izlazila na teren u slučajevima pacijenata koji su imali moždani udar, iščašenje kukova, problema s kralježnicom itd.

Evo ovo je pogled iz mojih kolica i malo dijelim savjete HZZO-u i Ministarstvu da ne gube vrijeme, a bome i novce.

Toliko od mene, vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.



Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a