A što nam se događa s hororima?

Časna (The Nun)
Sjedinjenje Američke Države, 2018.
Redatelj Corin Hardy

Usporedba jest malo nategnuta, možda čak i glupa, i bit će da je posljedica toga što je ovaj tekst počeo nastajati u vrijeme prijenosa saborskoga Aktualnog prijepodneva... Ipak, cijela ta priča koja se posljednjih godina vrti oko žanra horora podsjeća na već dugo dominatni narativ hrvatske politike simboliziran u parlamentarnim prepucavanjima te načinu na koji puk percipicira ta dva nepovezana fenomena.

Najstrašniji film desetljeća...Jesi vidio kako je pomeo pod s opozicijom?...Najbolje otvaranje jednog horora svih vremena...E, baš je dobro odbrusio premijeru...Film od kojeg će vam se zalediti krv u žilama...Neka ga je napao, neka mu se sledi krv u žilama... Jezovito... Jadno... Strašno... Brutalno...

Dobro, postoje i značajne razlike, poput one očite kako u današnjim filmovima strave ponajviše uživaju oni koji u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, još ne mogu odlučivati na izborima. Pojavi se u kinima i pokoji svježi horor poput Ono dolazi Davida Roberta Mitchella; uobliče se čak i naznake nekovrsnog pokreta (francuski novi ekstremizam koji će, kako sada stvari stoje, skončati u trivijali ili djela već duže potentnoga španjolskog filma strave koje nam distrubuteri škrto pripuštaju); dogodi se i kakva uspješna ekranizacija klasika (sasvim solidni Kingov It) ili oskarovski nominant koji horor zapravo i nije (Bježi!)... Pa se tako i na političkoj sceni pojavi neka nova snaga, neka nova političarka/političar što se biračima učine vehementno drukčijim od dotadašnjih, netko tko će konačno promijeniti stvari, provesti reforme... Vraga, gro filmova strave završi u bezidejnom potonuću u eksploatacijsko i besadržajno cijeđenje već viđenoga, kao što i obećavajuće političke snage i pojedinci uskoro otkriju kako im se reformske ideje nasukaju na obalu potrošenih ideologija, a vizije im se pretvore u provizije. Onda se i politika svede na reciklažu, besadržajnost, svađe i doskočice te sve to podsjeća na jump scare efekt tako omiljen u suvremenim filmovima strave koje u oba slučaja konzumenti prepričavaju. Novci se ionako vrte, glasovi se ionako kupe.

Uzmimo, eto, u razmatranje franšizu Prizivanja što je dosad - uz istoimeni nastavak filma – proizvela i dvodijelnu Anabelle te recentnu Časnu. Ona je zasjela na tržišno prijestolje konačno ugasloga serijala Slagalica strave (i prvi Saw i prvi The Conjuring režirao je isti čovjek – James Wan) crpeći svoju potenciju na raubanju klasičnih horor motiva iz Egzorcista, Amityvillea i Poltergeista usput preuzimajući publiku odraslu na spomenutoj Slagalici... ili, pak, Paranormalnom gdje tipične žanrovske hiperbole bivaju ogrnute plaštem realnog, odnosno realityja. Svi filmovi iz te franšize prilično su bezvezni, zapravo grozni (beskrvni, he-he), no svi su zgrnuli prilične novce. Tu se uklapa i Časna, u kronološkom smislu spin-off cijelog projekta, koja se u američkim kinima približava zaradi od sto milijuna dolara, a na hrvatskom je tlu ostvarila najbolje kino otvaranje svih vremena jednog horora.

Film se, ipak, ponešto razlikuje od svojih prethodnika. Režirao ga je Corin Hardy koji iza sebe ima slabo zapaženi The Hallow iz 2015. te niz video-spotova što se u Časni donekle vidi. E sad – iako Hardyjev film podupire dio vjernika i katoličkih portala tvrdeći kako on počiva na istinskim kršćanskim vrijednostima što je zanimljivo, ali se u franšizi Prizivanja već dogodilo – moramo se zapitati što su to časne sestre skrivile autorima filmova strave pa je samo u novije doba Xavier Gans jednu od njih učinio ukletom u The Crucifixion istih producenata kao i franšize Prizivanja, a jedna nam se slijepa Časna Smrt ukazala u Veronici koji je Španjolac Paco Plaza snimio prema istinitom događaju? Baš kao što autori svih dionica Prizivanja tvrde kako su svoja djela snimili prema istinitim događajima. I baš kao da je The Nun poprilično nalik Hermani Muerte, no teško da je riječ o ikakvoj krađi jer smo recentnu Časnu već vidjeli u Prizivanju 2.

No, reciklažno prelijevanje iz šupljeg u prazno vidljivo je odmah smještanjem radnje u Rumunjsku gdje je smještena i Gansova Ukleta redovnica. A kad shvatimo da su u toj državi pedesetih godina prošlog stoljeća slušali američku popularnu glazbu (sic!) onda, možda ne od grofa Tepeša, ali barem od onog crvenog vampira što ga je narodna vojska streljala u izravnom prijenosu, očekujemo da ustane iz groba, okomi se na holivudske povijesne revizioniste i zapjeva Internacionalu.

Šalu na stranu, zahvaljujući Hardyju i scenaristu Grayju Daubermanu, u Časni izostaje onaj užasno dugi uvodni prosede. Njih dvojica odmah gađaju u glavu; jedna časna sestra si je oduzela život, Sveta Stolica promptno reagira i put Rumunjske šalje svećenika i drugu časnu sestru, sve se onda jako zakomplicira... i onda kreće jump scare scena na jump scare scenu, taman da bi se ona silna gledateljska mlađarija istodobno strašila i smijala dočim nešto stariji gledatelj ubrzo pomisli kako svjedoči još jednom dijelu Mrak filma, one grozomorne parodije u kojoj je bilo kakva logika pripovijedanja jednaka ovoj iz Časne. Dakle, nema je.

Ono najbolje u filmu možda se tek omaklo; Časna praktično ima samo troje likova i štogod da se događalo, i kakvu god im scenarij namrijeo sudbinu, u sat i pol vremena među njima nužno dolazi do kakvog-takvog odnosa koji onda djeluje uvjerljivo. Premalo da ne bi bilo bezvezno, premalo da se nakon sve te muke na koju su nas dosad natjerali filmovi/fenomeni iz portfelja Prizivanja koji dominiraju suvremenim filmom strave ne bi prisjetili riječi irskoga književnika i IRA-nog aktivista Brendana Behana koji je sa samo sebi svojstvenom ironijom jednom ustvrdio: Većina horor filmova su upravo to. I kako ono bješe?... Jezovito... Jadno... Strašno. Pa ti gledaj...Pa ti glasuj...




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a