Crveno svjetlo

Svaki put se naježim kad vidim koliko ljudi strada u prometu. I onda krene ona druga priča - koliko tih ljudi završi u invalidskim kolicima i postanu osobe s invaliditetom?

Neki dan vozim se taksijem i vidim kako ljudi divljaju po cesti i krše prometne propise. Pitali se mene oko 50.000 ljudi ostalo bi bez vozačke dozvole jer ne znaju upravljati ni autima ni motorima, a ni biciklima. Prvo i osnovno moramo shvatiti da u prometu nismo sami i da u prometu može stradati netko tko nema veze s prometom.

Ja kao osoba s invaliditetom često imam problema s krivo parkiranim automobilima, s biciklistima u gradu koji jure kao Hamilton i Raikkonen a da ne paze na starije osobe, djecu i konobare koji rade na terasama. Vrlo dobro se zna da kad ste u centru grada da morate gurati bicikl, ali ne zato što ste spori, nego zato što ima osoba s invaliditetom, starijih osoba koje jedva hodaju, koje se jedva kreću i zbog njih morate gurati bicikl. Danas imamo problem da smo svi ubrzani kao mravi, ali istodobno ne vidimo nikoga oko sebe.

Treća stvar su motoristi. Ja volim motoriste, bajkere, ali pravi bajkeri ne divljaju po cestama, nego se voze normalno. Mi danas imamo sljedeći problem – mladima je brzina adrenalin, a onda zbog toga, nažalost, završe u kolicima. Moram isto tako naglasiti da djetetu u dobi od 20 godina nije dovoljno kupiti motor i dati mu da divlja jer će završiti pod zemljom ili u invalidskim kolicima. Svakako bih volio naglasiti da je rehabilitacija osoba koje stradaju u prometnim nesrećama vrlo skupa, usto i traumatična. Oporavak traje više od godinu dana.

Osoba koja na kraju završi u invalidskim kolicima također mora potpuno prilagoditi stan ili kuću prema svojim potrebama. Vrlo puno novca odlazi na rehabilitaciju – fizioterapiju, radnu terapiju pa čak i logopeda, jer neki izgube mogućnost govor, a trauma je trajna. Osoba koja je prije igrala nogomet, odbojku ili košarku sad se ponovno mora uključiti u društvo i nastaviti živjeti, a prije svega mora se prilagoditi na novi način života.

Samo ću vam jedan primjer iznijeti, osoba koja strada negdje za prilagodbu potroši oko 100.000 kuna. Zašto toliko puno? Zato što trebate kupiti poseban krevet, madrac, razne lijekove protiv bolova, protiv spazma. Sljedeća stvar – građevinska prilagodba kuće, jer mora prilagoditi kupaonicu, sobu, kuhinju da bi se mogao kretati u invalidskim kolicima. I još jedna stvar, osobe koje stradaju u prometnim nesrećama imaju problem dekubitusa ili rana jer im se otvaraju rane zbog dugotrajnog sjedenja ili ležanja, a tijelo se mora priviknuti na novi način funkcioniranja. Tu je isto tako problem raznih upala, a onda je problem i socijalizacija osobe koja je stradala u prometnoj nesreći.

Osoba koja je u invalidskim kolicima, a koja je stradala u prometnim nesrećama ima problem jer najprije mora sebi naći adekvatan posao koji odgovara njezinu invaliditetu. Ako je osoba radila neki fizički posao, onda se mora prekvalificirati i upisati dodatno školovanje da bi mogla normalno raditi. No problem je naći posao kao osoba s invaliditetom i nakon školovanja. Tako da osobe s invaliditetom imaju veliki problem što se tiče pronalaženja poslodavaca koji ih razumiju i žele zaposliti. Još jedna bitna stvar - ako je osoba starije životne dobi i ima obitelj, onda se obitelj mora prilagoditi novonastalim uvjetima, a to je najveći problem. Jer osoba koja je stradala u prometnoj nesreći svojom krivicom sebe krivi cijeli život, ali često ima i osoba koje stradaju tuđom krivicom u prometu, pa onda sami sebe krive iako za to nisu krivi, a nemaju dovoljno jaku psihološku pomoć – društva i zajednice u kojoj žive.

Tragično je kad osoba stradala u prometnoj nesreći nema dovoljnu psihološku potporu svoje obitelji, čak je znalo biti i rastava zato što je netko postao osoba s invaliditetom. Ja bih prije svega uveo psihološku potporu za te osobe. Ako tu osobu nismo upozorili na sve probleme koje će imati zato što je osoba s invaliditetom, ona će se stalno boriti sa psihološkim problemima. S druge strane toj osobi moramo otvoriti mogućnost novog života, a to znači da nije sve izgubljeno zato što je netko u kolicima. Treba se okrenuti obrazovanju i zapošljavanju. Trebamo pomoći ako osoba ima obitelj i nju pripremiti na drukčiji život jer osoba s invaliditetom treba svakodnevnu potporu.

I za kraj. Ovo sam napisao kako biste vidjeli i drugu stranu života te da ne mislite kako ste na motorima i u automobilima superjunaci, a na biciklima da ste toliko neprelazni, toliko brzi da vas ne može nitko pogoditi. Uvijek mislite na druge ljude u prometu bez obzira na to kojim se prijevoznim sredstvom koristili i mislite na sve oko sebe pa čak i ako su djeca u pitanju. Nisu bez veze pojasi  na prednjim i stražnjim sjedalima automobila. Zato ako se djecu treba vezati, treba se vezati, ako trebaju sjedalicu – trebaju sjedalicu. Da poslije ne bismo krivili sebe. Toliko od vašeg blogera uz malo edukacije kako bismo ipak bili malo oprezniji u prometu i životu.

Hrvoje Antonio Belamarić




Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a