Što se događa s crtićima?

Tajni život mačaka (Cats and Peachtophia), Kina, 2018. Redatelj Gary Rang

Eto nam potkraj ljeta u kinima i jednog kineskog dugometražnog crtića s nimalo skrivenim namjerama preuzimanja barem dijela komercijalnog animiranog kolača. Iza filma stoji Light Chaser Animation, startup studio iz Pekinga s nemalom ambicijom pozicioniranja kao azijskog Disneya, a distributeri u Sloveniji i Hrvatskoj su odlučili zanemariti izvorni naziv filma Cats and Peachtophia te parafrazirati Illuminationov hit Tajni život kućnih ljubimaca ne bi li i time privukli dio ciljane skupine. Koliko god Tajni život mačaka zasad bio ograničeno distribuiran u svijetu – a to se zbilo u samo par zemalja, uključujući i Francusku, gdje je film, zanimljivo, prikazan i na festivalu u Annecyju – riječ je ipak o naznaci nastojanja da država u kojoj se danas proizvodi sve zapaše i teritorij koji se uobičajeno – i mimo velikih dosega japanske anime – smatra suverenim dosegom američkog kulturnog imperijalizma. Svaka dublja razrada ovog kineskog tržišno-umjetničkog pokušaja Drang nach West zasad je nategnuta, ne samo zbog kvalitete viđenoga, nego prvenstveno zato što su distributeri i prikazivači u pojedinim zemljama – pa tako i u našoj – prigodu ovom projektu dali usred nedostatka američkih animiranih hitova u ljetnoj sezoni. Drugim riječima, prilično bučna kampanja Tajnog života mačaka ne govori gotovo ništa o kineskoj komercijalnoj animaciji, ali zato donekle priča priču o recentnoj američkoj istovrsnoj animaciji. Što se, dakle, događa s crtićima?

I Komunistička partija Kine već je odavno shvatila kako je tržišna utakmica pitanje brojki, a puno manje ideologije štogod o tome mislili kritičari neoliberalizma, poglavito postmarksisti. Brojke nas tako vraćaju u ljeto 2012. kada su kinima projurili novi nastavci iznimno uspješnih franšiza – četvrti nastavak Ledenog doba zaradio je 879 milijuna dolara, a Madagaskar 3 stotinjak milijuna dolara manje pa su ta dva crtića najznačajnije participirala u uspjehu ljetne filmske sezone. Ove je godine megauspješni i dugoočekivani nastavak Izbavitelja sa zaradom od 1,2 milijarde dolara distribuiran još u kasno proljeće, dok se kao jedini pravi ljetni animirani adut ispostavio Sonyjev treći nastavak Hotela Transilvanija: Praznici počinju koji je utržio solidnih 426 milijuna dolara. S obzirom da su se Izbavitelji 2 prelili na cijelo ljeto, holivudski animirani moguli bi načelno mogli biti zadovoljni svojim udjelom u ostvarenoj zaradi. No, daleko je to od nekadašnje situacije u kojoj se upravo od ljetnih crtića najviše očekivalo. Tu, eto, same cifre nisu toliko bitne.

Znano je već – a i opet se to potvrdilo – kako već duže vrijeme američka komercijalna animacija živi od kreativnog cijeđenja unosnih franšiza. To uglavnom još funkcionira, kao u slučaju Izbavitelja kojih nije bilo punih četrnaest godina; ali sjetimo se što se dogodilo s petim nastavkom Ledenog doba. Taj vid obiteljske filmske zabave očito se malo istrošio i na njegovo su mjesto zasjeli stripovsko-filmske franšize koje pokrivaju najrazličitije dobne skupine kako je to nekad uspijevalo dugometražnim crtićima. Animirani studiji nemaju pravi odgovor; franšize je sve teže učiniti inovativnim, novih kreativnih ideja ponestaje – filmovi poput Zootropole ili Ferdinanda postaju izuzetak; tradicija se polako iscrpljuje...Primjerice, Disney od Vajane nije osmislio novu princezu; doduše jedna netipična pojavit će se i opet u jednom nastavku – Krš i lom 2: Ralph ruši Internet – kao, sudeći prema foršpanima, važan karakterni lik prototipske feministice kako bi se, eto, jednom zauvijek zaustavili napadi na najveći od velikih studija zbog navodnog i istinskog propagiranja patrijarhalnosti i konzervativizma.

U takvom valjdaćemoneštosmilitipamakarprodalidušuvragu ozračju, u tržišnu utakmicu svako malo se pokušava uključiti kakav slobodni strijelac ili pokoji nacionalni animirani studio. Solidan uspjeh tu je ostvario ruski Wizart s trodijelnom Snježnom kraljicom, adaptacijom Andersenove bajke ostvarenoj u međunarodnoj suradnji; Francuzi nekad pogode (Čudovišna priča u Parizu), a nekad ne (Balerina i Viktor); Aardman, iako bukvalno suočen s američkim imperijalizmom, tu i tamo obrani čast britanske animacije...

Sve su to skromni pokušaji koji zasad ne mogu promijeniti puno toga pa neće to poći za rukom ni Tajnom životu mačaka, i ne samo zbog ograničene distribucije. Film je režirao Gary Wang koji je redateljski potpisao i prethodna dva crtića Light Chasera; The Guardian Brothers bio je njihov prvi velebni pokušaj međunarodnog iskoraka u kojemu je za naratoricu izabrana Meryl Streep, a nekima od likova glasove su posudili Nicole Kidman, Mel Brooks i Edward Norton, dok je prošle godine snimljeni Toys&Pets, unatoč budžetu od 12 milijuna dolara, primarno bio namijenjen nacionalnom tržištu.

Tajni život mačaka je u tom smislu na pola puta, ambiciozan prije svega u priči podređenoj habitusu zapadnjačke dječje publike u kojoj se debeli i lijeni mačak Tom mora otisnuti iz ugode gradskoga stana kako bi krenuo u potragu za sinom Tinom koji, pak, odluči pronaći svoju majku u zemlji Breskvotopiji (odatle Peachtophia u izvorniku). Posuđujući motive koji dominiraju suvremenim američkim i svjetskim filmom (utopija/distopija) Wang uspijeva ostvariti gledljiv, ali uglavnom tromo realiziran film koji se na planu animacije oslanja ponajprije na Pixarove uratke da bi nam tek u crtežima prirode donio dašak dalekoistočnoga (japanskog ili kineskog, pitanje je sad?). I osnovna poruka filma – potreba odvajanja djece od roditelja kad za to sazrije vrijeme – parafraza je Potrage za Nemom, iako se njome puno dublje i ozbiljnije bavi izvrsna japanska anima Djeca vukovi Mamorua Hosode na koju nas je nedavno podsjetio zagrebački Fantastic.

Dakle, svakako nije riječ o filmu koji bi mogao makar načeti američku dominaciju na tematskom teritorijalnom tržištu, baš kao što to neće učiniti ni u naša kina upravo pridošli Ringe Ringe Raja u koji su Kinezi uložili četrdesetak milijuna dolara i angažirali ekipu prevođenu Chrisom Jenkinsom, animatorom što je sudjelovao na velikim projektima Disneya i Dreamworksa, ali je ipak riječ o ostvarenju usmjerenom na najmlađe što ga bitno ograničava. Ništa se, eto, zasad neće dogoditi, ali ako sadašnjim stazama nastave kročiti već zasićeni američki animatori i njihovi uljuljkani poslodavci, kao i sve ambiciozniji im kineski kolege, možda se jednog dana nešto i dogodi. Možda to nitko ni ne primijeti. I bit će sigurno ljeto.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a