Kako se zaboravilo učenicu primiti u školu

Opet sustav nije kriv – nego, gle čuda, krivi su roditelji. Meni je to sve komedija i rapsodija, ali tko mene to pita kada u gradu Zagrebu kažu mi nismo krivi!?

Po već ne znam koji put se događa da sustav zaboravlja na djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom te da za to nitko nije kriv. Još smješnije od svega je to da je gradskom uredu za jedan papir trebalo dva mjeseca da ga dostavi. I tu komediji nije kraj nego se za sve optužilo djevojku, tek primljenu zaposlenicu gradskog ureda. Zanimljivo je kako uvijek volimo krivnju prebacivati na drugu, treću ili četvrtu osobu, ali sustav nikad nije kriv, uvijek funkcionira – kako – nije bitno.

Zamislite kako je bilo malenoj Eleni Vujnović kad je shvatila da možda ne pripada u tu školu? Sigurno je u nedjelju navečer jedva zaspala, iščekujući to naredno jutro prvog dana škole. Opet se postavlja pitanje - kako bi se osjećali roditelji čija djeca jesu primljena u školu – da kojim slučajem nisu?? Sve to znajući da su papire za upis predali. Sva sreća da je Elenina majka objavila status na Facebooku kako bi upozorila na pogrešku sustava i nepravdu ljudi koji ne shvaćaju što rade djetetu koje silno želi ići u školu učiti i družiti se sa svojim vršnjacima.

U svemu ovome je dobro da postoje društvene mreže jer se neke stvari, uz njihovu pomoć, rješavaju istog trena. Ali nije smisao državne birokracije promptno reagirati na objavu s Facebooka već djelovati unaprijed, kako do same objave ne bi uopće došlo. Inače, znam da su djeca s teškoćama u razvoju, što se tiče obrazovanja, uvijek u drugom planu. Po meni to nije dobro. Za početak, roditelji svojoj djeci koja imaju teškoće u razvoju moraju kupovati posebne radne listove, naručivati prilagođene bilježnice, nabavljati odgovarajući pribor za pisanje. To isto pokazuje da su pri izradi novog kurikuluma "zaboravili" na djecu s teškoćama u razvoju.

Njihovi roditelji pak imaju veliki problem pri upisu djeteta u školu jer moraju prikupiti duplo veći broj medicinske dokumentacije, sve kako bi dokazali kako je dijete spremno za školu. Proces prikupljanja tih istih papira nije jednostavan jer ih u raznim uredima, zavodima i ordinacijama dočekuju barijere koje otežavaju pristup, kretanje i percepciju. Još jedna stvar, ništa manje vrijedna. Roditelji svojoj djeci, iz ljubavi i želje da se ne osjećaju zakinuto, tužno i odbačeno, sve te prepreke na putu do papira ne govore te se prave da je sve u redu.

Još jedna stvar koja je svake godine aktualna jesu asistenti u nastavi bez kojih 90% djece s teškoćama u razvoju ne bi moglo pohađati redovnu školu jer im naprosto ne bi imao tko pisati diktate, crtati i obilježavati formule iz kemije, biologije i fizike. Volio bih jednog dana da po razmišljanju postanemo Njemačka, Švedska ili Danska i da nam prestane biti važno tko kako izgleda ili koje je boje kože, je li riječ o djetetu s teškoćama ili nije nego da jednostavno ima pravo na obrazovanje.

Republika Hrvatska nije nikada napravila pravu reformu obrazovanja i zato nam prvo ispaštaju djeca, zatim roditelji, a onda i cijelo društvo. Zašto nismo napravili pravu reformu? Zato što nju ne rade ljudi koji su u sustavu obrazovanja nego ljudi koji žele zaraditi na obrazovanju. Zato se događaju slučajevi poput ovog, da sustav ne prepoznaje dijete s teškoćama jer podsjećam, da majka nije napisala status već da je išla potiho, nitko o tome ne bi znao ništa.

Zbog svih budućih generacija treba napraviti sljedeće: donijeti obrazovnu reformu i u nju uključiti djecu s teškoćama i njihove roditelje i asistente. Isto tako, trebalo bi, kad se već rade udžbenici, gledati da svako dijete ne vidi jednako, da svako dijete nema jednake motoričke sposobnosti i da postoje djeca koja ne mogu pisati, ali razumiju i mogu čitati, razumiju gradivo. Ako već imaju intelektualnih teškoća, da to ne znači su manje vrijedni i sposobni nego da im gradivo i pristup treba prilagoditi.

A sad bih se volio obratiti profesorima i učiteljima koji uče djecu i djecu s teškoćama u razvoju u redovnim školama:
Znam da su vam plaće male, znam da (neki) nemate motivaciju, znam da ste (neki) stariji pa imate problema s novom tehnologijom, znam da teško prihvaćate nova gradiva i nekoga tko je to osmislio, a nije se s vama konzultirao itd. Unatoč svemu tome, volio bih da pokažete svojim novim učenicima da još uvijek imate i vremena i volje pokazati nešto što njih zanima. Znam da ima divnih učitelja i učiteljica koji svoj posao nose doma, pripremaju, troše vrijeme kako bi učenicima olakšali usvajanje gradiva.

Vaš učitelj, životni guru Hrvoje Antonio Belamarić.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a