Anđeli i demoni

Pazi što želiš! (The Place)
Italija, 2017.
Redatelj Paolo Genovese

- I kako izgleda birati!
- Grandiozno...


Duhovno, filozofsko, metafizičko, ontološko, religijsko, egzistencijalističko, e(zo)terično...nisu ti pojmovi baš pretjerano sljubljivi s filmskom umjetnosti. Iznimke su rijetke i uglavnom su posljedica prikladnog odabira filmske forme. Evo, recimo, Matrix – da dvojac Wachowski nije pronašao odgovarajući koncept koji je podrazumijevao i upečatljivu vizualnost, uspjeh bi svakako bio manji. Pa nam ni Pourriol u svojoj Filmozofiji ne bi trebao objašnjavati Matričine veze sa Spinozom i Descertesom.

A sad zamislite da vam se svi navedeni pojmovi ponude u sat i četrdesetak minuta stroge dijaloške forme! Sumnjičavi ste? Vrtite glavom?! Kad se i ako suočite s filmom nominiranom za šest Davida di Donatella, talijanskih nacionalnih Oskara – što je u nas nezgrapno distribuiran kao Pazi što želiš! - vidjet ćete da može i tako. Itekako!

Režirao ga je Paolo Genovese, autor već dva desetljeća prisutan na lokalnoj filmskoj i televizijskoj sceni. U svojim ranijim danima Genovese je snimao komedije ponešto nalik onima Woodyja Allena s mnoštvom likova i osloncem na talijanski temperament. Primjerice, prva od njih je Incontesimo napolitano iz 2002. godine smještena u tradicionalnu napolitansku obitelj u kojoj jedina kći iz misterioznih razloga govori milaneškim akcentom. Jedna od takvih – Jeste li ikad bili na Mjesecu? snimljena 2015. - svojedobno je prikazana u zagrebačkom Tuškancu na Reviji suvremenog talijanskog filma. Međunarodnu pozornost doživio je godinu kasnije drukčijim filmom od onih kakve je dotad radio - Potpuni stranci o sedmero prijatelja koji se za jednoga druženja odluče poigrati otvorenih mobitela, odnosno jedni drugima pokazati sve telefonske pozive i poruke što će bitno utjecati na njihove odnose. Odlukom da snimi film s jedinstvom mjesta, vremena i radnje, Genovese je pokazao kako je sklon i visokom konceptu iako mu on nije najvažniji. Film je imao snažan odjek, Alex De La Iglesia je godinu kasnije snimio i njegovu španjolsku, a uskoro će premijeru imati i francuska verzija.

U Pazi što želiš! Genovese je odlučio donekle opetovati koncept, ali u potpuno drukčijem tematskom ozračju. Priču je osmislio s iskusnom scenaristicom Isabellom Aguliar - koja je, između ostaloga, bila ključna figura važnog rekonstrukcijskog dokumentarca o pola milenija venecijanskog Ghetta, najstarijeg u Europi – no, zapravo je ideja preuzeta iz serije The Booth at the End autora Christophera Kubasika koja je prikazivana 2011. i 2012. da bi se nakon dvije sezone, zbog ne baš pretjeranog zanimanja, ugasila.

Baš kao i u seriji, središnji lik Pazi što želiš! je zagonetni sredovječni muškarac, Čovjek, L`Uomo (Valerio Mastandrea kojega znamo iz Potpunih stranaca odakle je Genovese povukao i Marca Giallinija te Albu Rohrwacher) koji u bistro The Place, kako je i izvorni naslov filma, uvijek sjedi za istim stolom i prima ljude, odnosno klijente kojima ispunjava želje ukoliko ispune određeni zadatak. U njegovoj igri sudjeluje deset likova; primjerice, starija žena koja mora podmetnuti bombu kao preduvjet suprugova ozdravljenja; automehaničar koji želi provesti noć s poznatim modelom, a zauzvrat mora postati anđeo čuvar djevojčice kojoj prijeti smrtna opasnost; muškarac koji mora ubiti djevojčicu, ako želi spasiti svog sina; časna sestra koja ponovno želi čuti Boga uz Čovjekovu zadaću da ostane trudna...

Da se koristio uobičajenim filmskim narativom potpomognutom vizualnim Pazi što želiš! djelovao bi kao svojevrsna altmaneska, u reduciranoj varijanti možda poput arriagovsko-inarrituovskog sudbonosnog puzzlea iz prošlog desetljeća (šifra Babel) ili pak, opet kao kakav woodyallenovski koncept u kojem se likovi i događaji prepliću po demokritovsko-epikurovskim pravilima atomizma. Ali ne, Genovese se odlučio za puritansku dijalošku formu, jedinstvo mjesta (The Place) uz vrlo male, ali efektne redateljske zahvate oblikovane u širokim rakursima, izmjenama planova i kontraplanova te vizualnu deskripciju interijera i opetovane totale ulaza u bistro. Osim što su sami razgovori vrlo zanimljivi i iz njih se iščitava i psihološka studija likova i dramska metafizičnost, s nevidljivim preplitanjem među likovima i zbivanjima, Pazi što želiš! poprima i elemente trilerskog zapleta, a to je nešto što je na filmu zadnji uspješno napravio Roman Polanski u Bračnim svađama prema drami Yasmine Reze Bog masakra.

Kao takav, Genoveseov film se uspijeva do kraja isfurati na metafizičnost otvarajući za to područje uobičajeni set pitanja među kojima je ključno: tko je ili što je Čovjek koji upravlja ljudima i događajima? Da je Bog dokaz bi moglo biti, primjerice, jedno čudesno ozdravljenje s kraja filma ili humanizam, altruizam i moralnost koji na kraju pobjeđuju. Da je Nečastivi moglo bi biti i to jer On svojim postupcima, kako sam kaže, hrani čudovišta u ljudima. A opet u većini događaja u filmu nema ništa onostranog...štoviše, i L`Uomo na kraju sasvim ljudski poklekne prepuštajući svoje djelovanje konobarici (Sabrina Ferilli) s kojom je redovito razgovarao na kraju dana, a koja se, eto, nimalo slučajno zove Angela (pala Angela, hm!).

A možda je ipak njegovo djelovanje uputno svesti na pojam Sudbine koja je još od Homerovih epova bezlična sila jednaka bogovima pa povremeno i bogove stavlja pod svoju kontrolu. Od religijskog predodređenja likovi se u Genovesea, pak, brane vlastitim izborom što nam otvara širok filozofski spektar od Senekine Sudbine što vodi one koji na nju pristaju, a vuče one koji joj se protive, preko Kantove ideje o autonomiji volje (Čovjek je osuđen na slobodu) do, u kontekstu ovog filma, već spominjanog Sartrea, ali ne samo njegovog egzistencijalizma koji je humanizam, već i kasnog i potpuno metafizičkog, ali ipak koketiranja s judaizmom zabilježenog u razgovoru sa Simone de Beauvoir gdje će on za sebe reći kako ne misli da je produkt slučaja, čestica prašine u svemiru, nego netko očekivan, pripremljen, u duhu unaprijed zamišljen...U toj ideji koja koja ni samom filozofu baš nije jasna, tajna je i Genoveseova filma.





*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a