Interlaken, Eiger, Mönch i Jungfrau – uspomena za cijeli život

Između dvaju jezera. Brienz je zelenkast, a Thun modar - sve zbog različitih otopljenih minerala, a bacite li pogled iz zraka otkrijete da vas promatraju dobrohotno kao dva anđeoska oka sred pitoma krajobraza, dok s visine gledate gradić ukotvljen među njima. S druge dvije strane, sjeverne i južne, Interlaken je omeđen vrletima idealnim za izletnike svih vrsta. Kako onda da budemo iznimka?

Stižemo na postaju koja kao da je izronila iz 19. stoljeća. Ne zato što bi Švicarci bili tanki s novcem, već zbog očuvanja tradicije. Vlak koji nas čeka, pravi oldtimer, prevozi isključivo izletnike i osoblje planinskih restorana, domova i botaničkih vrtova.









I ovdje nam zlata vrijedi univerzalna Švicarska prometna propusnica. Ne plaćamo ni franka, a već se vozimo zavojitim serpentinama. Naš današnji cilj je izletište Schynige Platte, gdje nas dočekuju posebnim pozdravom. Alpski rog nemoguće je ne čuti, vjerojatno ni u susjednoj dolini, no srce vam svakako zaigra kad shvatite da se njegov prodoran zvuk širi upravo vama u čast.





Nakratko šetamo botaničkim parkom. Stotine alpskih vrsta već su dovoljan razlog posjeta, pogotovo ako ste ljubitelj samoniklog cvijeća. Na branje, dakako, nemojte ni pomisliti, ako ne iz etičkih, a ono barem iz financijskih razloga. U Švicarskoj nije poželjno kršiti propise, a za razliku od nekih drugih – riječ je o pravnoj državi sa svim karakterističnim vrednovanjem individualnih dužnosti i prava.





Ipak, najljepše prizore imali smo prilike upiti s restoranske terase. O švicarskoj hrani već sam dosta pisao, dodao bih samo da, ako baš niste na dijeti, i sami kušate zašto je najbolja za narod koji se nikad nije libio trošiti kalorije, pa ni usred zime.

Ovdje pogled brzo odleti s tanjura prema padinama s druge strane doline. Na njezinu kraju poznato je skijalište Wengen, koje, kao što znamo, zauzima posebno mjesto u uspomenama već legendarnog Ivice Kostelića. Iznad njega, zastrašujuća sjeverna stijena Eigera, još tridesetih godina prošlog stoljeća jedan od posljednjih preostalih alpinističkih problema u Alpama. Desno od njega Mönch, a nešto dalje Jungfrau, vrh koji, kad ga promatrate iz Interlakena, obrubljen padinama u prvom planu, podsjeća na udaljeni sniježni dijamant.





No – zadržimo se na Eigeru. Avanturističan, kakav već jesam, on mi je svakako najzanimljiviji i obećao sam samome sebi da ću se sjevernom stijenom kad-tad i sam uspeti do vrha. Iako se njezin gotovo dva kilometra visok vapnenački zid mrvi čim ga pogledaš, iako obiluje zastrašujuće strmim kaminima i sniježnim poljima, iako ti kamenje i led svakog trena mogu pasti na glavu, ako mene pitate – uz dobra penjačkog partnera, vrijedno je rizika. Možda nije za svakoga, ali dosad se upravo tim smjerom na Eiger popelo 700-tinjak pustolova. Istina, mnogi su, nažalost, svoj pokušaj platili životom.





Najpoznatiji je slučaj Andreasa Hinterstoissera i Tonyja Kurza. Živote su izgubili spašavajući austrijski dvojac koji se baš te 1936. na isti dan odlučio okušati u istoj avanturi. Na kraju nisu mogli ni gore ni dolje, a Kurz je, promrzao, dan i noć visio na užetu prije nego što je izgovorio zadnje riječi: "Ich kann nicht mehr" ("Ne mogu više") a zatim izdahnuo. Ako nekoga zanima nešto više o toj legendarnoj drami o hrabrosti, prijateljstvu i ljubavi, toplo mu preporučam njemački film Nordwand (2008.), koji je na međunarodnim festivalima osvojio niz prestižnih nagrada.

Nakon obilaska Schynige Plattea i okolnih vidika, spuštamo se istim starinskim vlakom do grada.





Interlaken je izvrstan, pod uvjetom da ste imućni. Sve je više bogatih Rusa i ostale klijentele kojima dubina džepa ne predstavlja problem. U trgovini, uz sireve, pivo i neizbježne suvenire nalijećemo i na medicinski kanabis, u Švicarskoj dopušten uz marljivu evidenciju korisnika.

Preko puta – hipodrom i poligon za motorne paraglidere, okolo planinarske i biciklističke staze te brojne prilike za skydiving, rafting, kanyoning i kajakarenje i, zimi, dakako, skijanje - očito za one kojima trgovačka usluga psihoaktivnim preparatima nije naročito atraktivna. Drugim riječima, nađe se ponešto za svakoga, a Interlaken ne bira baš previše tko će mu i zašto ostaviti novac.



Grad od jedva malo više od 5 tisuća stanovnika turističko je središte još od Napoleonskih ratova. Logično je da ih je većina zaposlena u uslužnim djelatnostima, ali one su ovdje pristojno plaćene i, treba li napominjati, na vrhunskoj su razini. 27 lokalnih hotela na godinu ostvari više od 700 tisuća noćenja, a četiri petine gostiju stiže iz inozemstva. A mora nigdje na vidiku.





Sutra odlazimo na vožnju jezerom Thun, zapadno od grada. Sve pokriva prometna propusnica, koja je poslužila svrsi i nakon kratkotrajnog rezanja poput ogledala ravne površine alpskog dragulja. Tik do pristaništa – postaja planinskog vlaka, zbog propusnice – opet besplatno. Uzvojitim i vijugavim putem, smiješno sporo, ali nadasve sigurno, penjemo se na vidikovac s kojega se otiskujemo u kratkotrajno pješačenje, kako ne bismo propustili ručak. Ipak smo se po Švicarskoj, unatoč krepkim specijalitetima, zbog učestalog kretanja brdovitim terenima poprilično iscijedili.



Poslijepodne provodimo krstareći jezerom, a na drugoj strani uživamo u jedinstvenoj kaskadi slapova, sličnoj Plitvičkim jezerima, ali znatno strmijoj i neobuzdanijom. Ipak je Švicarska sinonim za Alpe.





I za kraj ovog, nadam se zanimljivog i edukativnog serijala, dodao bih da sam u Interlakenu, prije povratka u domovinu, imao prilike slobodno jutro iskoristiti u skladu s vlastitim nahođenjem. Odabrao sam samostalni, nezaštićeni i vrlo rizičan uspon na Harderkulm, presušenim koritom gotovo vertikalnog potoka, koji je stijenu mjestimice izglačao poput mramora. Samostalan uspon teškim smjerom ne smatra se vrhuncem penjačkog sporta tek tako – svaka pogreška uglavnom podrazumijeva sigurnu smrt. Činjenica da ovo čitate očito znači da sam je, barem ovaj put, izbjegao. Nadam se i trudit ću se da tako i ostane, a onima koji misle da bi se u tome mogli i sami okušati toplo preporučam visokogorsku i alpinističku školu.





Toliko za ovu godinu iz Švicarske, zemlje koju barem jednom u životu morate posjetiti. A, iščitate li iznova ovaj blog, znat ćete dobro čime se zabaviti:

- Pruga svih pruga – Gotthard Express u srcu Švicarske

- Kako alpska jezera olakšavaju putovanje najzgužvanijom europskom zemljom

- Vlakovi, sirevi i alpski obronci – život na visini

- Luzern – Biser u srcu Švicarske


- Planinarenje u srcu Švicarske – san svakog ljubitelja gora