Škola prepoznavanja sposobnosti

Traju više od pola godine natezanje moje kolegice s Ministarstvom prosvjete, zagrebačkim Gradskim uredom za prosvjetu i jednom ustanovom za obrazovanje djece s teškoćama u razvoju oko toga zašto njezin sin ima bolje šanse za razvoj u redovitoj školi po posebnom programu.

Ustanova joj nikad nije napisala rješenje o statusu djeteta a kad je zatražila da prijeđe u osnovnu školu u njegovom kvartu (koja ga želi prihvatiti) optužili su je da je kriva zašto taj dokument nikad nije zatražila. I ne, nije ona od onih majki koja od svoje ljubavi ne vidi stvarne mogućnosti svojeg djeteta. Razvoj sposobnosti tog djeteta potvrdili su stručnjaci na službenoj komisiji. Kad se nakon intervencije/veze Ministarstvo javilo majci par dana prije početka nastave, ponudilo joj je školu na drugom dijelu grada. O tome pišem jer danas počinje još jedna školska godina koju će sigurno obilježiti reforma prema receptu Škole za život. Priča se o manje udžbenika, rasterećenim torbama i učiteljima, novoj elektroničkoj opremi, manje činjenica više korisnih vještina, milijunima kuna…

Dobro mi to zvuči no ako škole ne postanu mjesto gdje se prepoznaju i razvijaju sposobnosti nema tog novca koji ih može učiniti kvalitetnima. Možda je za to potrebno i društvo koji cijeni znanje više stranačkih i plemenskih pripadnosti. Društvo koje uključuje sve pronalazeći im mjesto, koje želi cijeniti i slijediti najbolje. Uz sve te nove programe, edukacije i novce ako ne postoji dobra priča bojim se da neće biti uspjeha.

A kako ide dobra priča? Psiholog Robert Rosenthal je 1965. Pokucao na vrta jedne kalifornijske osnovne škole i ponudio im testiranje prvašića i učenika drugog razreda kako bi otkrio talentirane. Nakon testiranja je profesorima dao popis s 20 posto nadarene djece s čime ona nisu bila upoznata. Nakon godinu dana Rosenthal je testirao sve učenike i ustanovio da su prvašići s popisa imali 15 bodova a učenici završenog drugog razreda 10 bodova više od prosjeka razreda na testu inteligencije. Nakon toga rekao je učiteljima kako je njegov test bio laž i kako je učenike izabrao nasumično.

Ono što je tim eksperimentom otkriveno je da su nastavnici, misleći da su djeca s popisa nadarena, bili prema njima topliji, pažljivije ih slušali, dali im više materijala za učenje, više ih prozivali i davali im više odgovora kad su djeca griješila. Time naravno ne želim reći da svi hrvatski nastavnici nemaju sposobnosti za prepoznavanje sposobnosti djece. Na temelju školovanja moje troje djece mogu reći da među njima ima, kao i kod novinara, onih koji strastveno rade svoj posao kao poziv no ima i onih koji samo zarađuju plaću.

Ne samo zbog svoje djece hrvatskim nastavnicima želim da stvore dobru priču. Cijenim ih jer rade težak posao koji se ne cijeni dovoljno. Usto čini mi se da imaju sve manje roditelja koji su im partneri u odgoju i sve više razmažene, bezvoljne i neodgojene djece. No ipak vjerujem kako se i to može, bar djelomično, promijeniti s dobrom pričom.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a