Znam što sam gledao ovog ljeta

Dobro, tu smo priču apsolvirali. Ljetni mjeseci u hrvatskim kinima odavno nisu spoj dezorijentiranoga i ničega, Hollywood nas i u ta doba godine posjećuje u realnom vremenu. Otvaranje multipleksa u jadranskim gradovima, a potom i uspostava kakve-takve mreže lokalnih kina (uključujući i ona na otvorenom) pratili su dokidanje distributerskoga ferragosta...No, koju godinu kasnije opet se sve čini pretežno formulaičnim – ljudi hrle na blockbustere, djeca na crtiće, ali stidljivo kapne i pokoji uvjetni spavač. Hm, pa u čemu je onda razlika u odnosu na ostatak godine?! Evo kako je to ukratko izgledalo Ljeta Gospodnjeg 2018.

Nikad nije bilo velikog mira bez velike patnje...

...zbori doktor Nils Debruuk (Kristoffer Joner) na samom početku šestog dijela Nemoguće misije podnaslovljenog kao Raspad sistema. A sistem se svakako raspao koordiniranim napadom na epicentre monoteističkih religija pa se Ethan Hunt (Tom Cruise) i njegov MMF ubrzo nađu u dobro znanoj ulozi istodobno progonjenih i progonitelja u sukobu sa skupinom odmetnutih obavještajaca. Christopher McQuarrie – uz čiji spomen uvijek valja podsjetiti kako je napisao scenarij za Privedite osumnjičene i režirao Jacka Reachera – jedini je redatelj koji je uspio dvaput zasjesti u redateljski stolac franšize što ju je autorski koncipirao De Palma. Ako je De Palma prije 22 godine postavio nove standarde tada posrnuloga akcijskog-špijunskog žanra onomad utonuloga u postmodernističku autoironiju, McQuarrie je bez veće preuzetnosti te standarde regenerirao te ih u Raspadu sistema održao na zavidnoj razini iako i opet film narativno počiva na učestalim obratima. To jest malo zamorno, ali s obzirom na trajanje filma (147 minuta) i očekivano. Barem je iz supermana Henryja Cavilla uspješno istjerana drvenost pa Augustu Walkeru gotovo možete vjerovati kad ustvrdi kako Nada nije nikakva strategija.

U ljetnom blockbuster ringu šesta Nemoguća misija je za pedesetak milijuna dolara uspjela nadmašiti Marvelov nastavak Ant-Mana iako je Peyton Reed raspomamljenu i razbarušenu scenu strip-franšiza uspio svesti na pravu mjeru obiteljske zabave. Inače komičaru Paulu Ruddu kao Scottu Langu/Ant-Manu ovdje je ravnopravno pridodana tek Evangelina Lilly kao Hope van Dyne/Wasp koja dobrim dijelom i krade film, nešto stariji uživaju u pojavi Michelle Pfeiffer i Michaela Douglasa, film je kronološki smješten iza Kapetana Amerike: Građanskog rata, što i nije posebno bitno. Bitnije je da su u Ant-man i Wasp, Reed i scenaristička ekipa pronašli formulu lišenu gomilanja junaka, akcijskog kaosa i preambicioznosti, slično kako je to prošle godine DC učinio s Wonder Woman. Ant-Man bi mogao postati glasnogovornikom takve poetike, a za nadati se da će i Wasp u napetoj borbi za spolnu ravnopravnost u Hollywoodu dobiti svoj film.

Djevojke u ljetnim haljinama

Možda onkraj, a možda baš u jezgri It`s time up pokreta, žene kao da su već zavladale američkom komedijom. Ovoljetni Špijun koji me napucao, predvođen prpošnom Milom Kunis i anarhoidnom Kate McKinnon zanosno je nastavio tamo gdje su stale Zločeste mame. Možda kostur i ostaje pomalo konzervativan, no lapurlatizam o, primjerice, oralnom seksu i iskustvima s opijatima nije više povlastica dečkiju iz Mamurluka. Bruseći zanat na televizijskim serijama, tu je zabavnu akcijsku komediju režirala Susanna Fogel čiji je bezobrazni komad možda tek uvod u Nemilosrdne plišance koji bi, unatoč strogom predikatu, mogao postati još jedan kino hit u kojem opet dominiraju žene (Melissa McCarthy i Elizabeth Banks).

To, pak, nisu stvari o kojima su razmišljali autori drugog nastavka suludo uspješnog mjuzikla Mamma Mia!. Here We Again je na svjetskom tržištu zaradio 320 milijuna dolara (vjerojatno se očekivalo i više), a u ljetnim kinima diljem hrvatske obale postao pravi hit. Žene su tu jake, no opet žude za brakom i vezom. Pustimo to, drugi nastavak Mamma Mie! prepun je istih vrlina i mana kao i megauspješni prethodnik. Plesno-glazbene scene nešto su bolje koreografski osmišljene nego u originalu, no priča opet naslonjena na tematiku ABBA-inih pjesama još je stupidnija. Što se tiče Visa, odnosno Komiže, malo bolje su prošli nego Dubrovnik u Ratovima zvijezda.

Ljeto kad je ubijao MEG

Pripovijest o ljetnim blockbusterima završit ćemo s MEG-om – Predatorom iz dubina, još jednom potvrdom kako ljudi od Spielbergovih Ralja vole filmove o čudovišnim morskim psima i ritmički im se vraćaju. Film se bliži zaradi od pola milijarde dolara; pa iako morski psi danas izgledaju znatno uvjerljivije nego u vrijeme Spielbergovih početaka, a svojim proporcijama su bliži čudovištima iz Jurskoga parka nego divovskoj bijeloj psini, film danas ne komunicira s ljudima na način da zbog MEG-a netko neće zaplivati u moru. Ni solidna režija pouzdanog hitmejkera Jona Turteltauba, ni avanturistički nadahnutih prvih pola sata filma, ni spektakularni eksploatacijski napadi zvijeri iz podmorja, ni Jason Statham u pomalo netipičnoj ulozi, ni preslatka djevojčica Sophia Cai kao Meiying...neće dati odgovore na pitanje zašto ljudi u tom broju hrle na ovakve zabavne bedastoće?

Nije Furiosa, nego je Tully kraljica

Kako smo uvodno naznačili, ljetna kino ponuda uvijek krije pokoje malo i tiho iznenađenje. Naravno, u slučaju američke kinematografije to valja uvjetno shvatiti. Još negdje za prvih vrelih dana do nas je došla romantična komedija S ljubavlju, Simon Grega Berlantija, uspješnog televizijskog producenta i redatelja simpatičnog rom-coma Life as We Know It s Katherine Heigl i Joshom Duhamelom. Sve znane obrasce romantične komedije, Berlanti je ugradio i u Simona. Osim jednog – glavni lik priče, tinejdžer Simon (Nick Robinson) je gej što uključuje muke žuđenog autanja pred vršnjacima čemu je film uglavnom i posvećen, a na van to izgleda kao vrlo dobra holivudska početnica za prihvaćanje drukčijosti.

I dok junaci Berlantijeva filma upoznaju svoje tijelo imajući mokre snove o Harryju Potteru i Jona Snowu iz Igara prijestolja, heroinu humorne drame propituje njezina osmogodišnja kći: Mama, što se događa s tvojim tijelom? Marlo (Charlize Theron) je trudna četrdesetineštogodišnjakinja koja svoju iscrpljenost pokušava riješiti angažiranjem noćne dadilje iz naslova filma (Mackenzie Davis). Jedno se bejbisiterstvo pretvara u male noćne razgovore u – nakon Juna – novoj iznimnoj suradnji književnice i scenaristice Diablo Cody i redatelja Jasona Reitmana koji s Tully samo potvrđuje kako je Ivana već davno trebalo nazvati ocem Jasona Reitmana. Naravno, prisutnost Theron u još jednoj fizičkoj transformaciji, filmu je oduzela status spavača. No, film joj ionako glumački krade impresivna Davis, jednako kako ga je Furiosa ukrala Maxu. Ako niste vidjeli ovaj sjajan film o svemu što život jest gledali ga sa subjektivno ženske (glumice, scenaristica) ili objektivne muške (redatelj) strane, učinite to, a ne bi ga do kraja godine trebali zaboraviti ni oni što će vijećati o silnim filmskim nagradama.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a