Srcem za jače plivanje

Prošlu se subotu na Rabu održao maraton za osobe s invaliditetom. "Srcem za jače plivanje" – nazvao sam ovaj blog zato što je zdravo srce prijeko potrebno da bi se lakše plivao maraton. Bilo je oko 300 plivača rekreativaca, starih, mladih te plivača osoba s invaliditetom. Svi oni pokazali su da žele ukloniti društvene barijere.

Kako one u prenesenom smislu, bila je i jedna konkretna barijera na prometnici u Barbatu. Jedna divna gesta, velika želja da se osobe s invaliditetom uključe u maraton i društvo. Inicijator maratona koji se održao osmi put je Krešimir Butković. U projektu je sudjelovao i Grad Zagreb te sveprisutni gradonačelnik Milan Bandić.

Ovaj maraton pokazao je da takvih događaja treba biti više i da smo svi jednaki u vodi, bez obzira na teškoće, pokretljivost ili povećanu želju. Osobe s invaliditetom u vodi su pokazale da žele biti dio svega onoga u čemu sudjeluju i svi ostali s kojima dijele iste probleme i brige. Ima još jedna divna činjenica, a to je da smo maratonom pokazali da barijera, narem u vodi, nema. Svi liječnici preporučuju plivanje, a neke osobe s invaliditetom plivaju maratone. Još nešto, ovo je vrlo dobra promocija za hrvatski turizam koji je još jednom pokazao da sadržaji za osobe s invaliditetom mogu biti dio turističke ponude.

Dodatna zanimljivost – maraton dođe i prođe, ali što smo u tih godinu dana napravili? Koliko smo senzibilizirali javnost? Koliko smo barijera uklonili? Koliko smo pomogli osobama s invaliditetom? Ovo nadilazi pitanje maratona i postaje opće pitanje. Lakši dio posla je organizirati maraton, a teži je ovo sve drugo što sam nabrojio.

Velika pohvala ide organizatoru što je uspio okupiti velik broj ne samo maratonaca plivača nego i osoba s invaliditetom koji su pokazali iznimnu volju, hrabrost i želju kako bi pokazali da su jednaki kao svi drugi bez obzira na vrstu invaliditeta. Međutim, jesmo li kao društvo spremni ukloniti sve barijere u našim glavama i izvan njih… kako bi se osobe s invaliditetom napokon mogle normalno kretati prostorom kao svi ostali građani. U mnogim su gradovima još uvijek prisutne građevinske i druge zapreke. Također, kada se neki objekt ili prostor počinje preuređivati, osobe s invaliditetom posljednje saznaju informacije tj. saznaju tek kad vide da se negdje gradi, kopa ili još gore – kada sami pokušaju proći tim putom pa vide da ne mogu.

Primjera radi, puno javnog prostora gubi se tijekom sezone na pomične objekte i štandove, što za osobe s invaliditetom u konačnici znači manje prostora ili potpuni gubitak istoga za kretanje. Jednako vrijedi i za kafiće koji tijekom zime nemaju terase, a dobiju ih preko ljeta. Na kraju balade osobe s invaliditetom ostaju na prometnici kao i svi sudionici u prometu na kotačima. I još jedan detalj – lako za mene u kolicima, ja vidim što je preda mnom. Što je sa slijepim i slabovidnim osobama, kako se oni snalaze u tim situacijama i što ako im nema tko pomoći? Oni i dalje moraju koračati cestom, ugrožavati sebe i druge.

Sve skupa još jedan dokaz da o osobama s invaliditetom rijetko tko misli. Drugi primjer je kad osoba ili tvrtka dobije dozvolu za gradnju kuće, većeg stambenog objekta ili garaže. Nije problem gradnja, već izlazak izvan zadanih gabarita, a dok stigne inspekcija dotad je već sve gotovo. To što smo napravili nered u prostoru i nismo shvatili da se prostorom koriste svi građani bez obzira na invaliditet ili ne – to ništa. Tako da ćemo mi, nažalost, i dalje živjeti s barijerama, ali lijepo je kada se netko sjeti organizirati maraton jer ćemo tako udruženi lakše senzibilizirati javnost nego sami kao osobe s invaliditetom.

Nemojmo zaboraviti na barijere na sudovima, bolnicama, poštama, bankama, centrima za socijalnu skrb, kazalištima itd. Daleko smo još od jednakog društva za sve - bez obzira na barijere.

Za kraj moram istaknuti da je HRT popratio cijelu priču i u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" i u Dnevniku. Svi smo se potrudili upozoriti na barijere, ali i pokazati da su u vodi/moru pravila ista za sve.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.





Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a