12 godina otpadaškog lutanja

Činilo se kako ćemo ugodno čavrljati s ministrom zaštite okoliša na božićnom domjenku prošle godine o najavama aktivnosti u 2018. kad se u meni nešto pobunilo protiv te pseudobliskosti. Nisam izdržao da ne pitam: "Ako se vraćate na koncepciju regionalnih i županijskih centara onda vjerojatno znate što ćete s gorivom iz otpada koje oni proizvode, hoće li ga i pod kojim uvjetima preuzimati cementare s obzirom da je kaštelanskoj Upravni sud ukinuo dozvolu za suspaljivanje a ona u Koromačnom ne želi otpad iz riječkog centra?". Upitah ga i je li istina da samo čeka da padne ministar financija u nemilost pa da preuzme taj portfelj.

Ministar se prvo našalio kako mu je žena savjetovala da preuzme Ministarstvo kulture jer će cijelo ljeto biti na raznim festivalima na moru pa je nakon toga obećao kako će se uskoro sastati s predstavnicima cementara. Taj se sastanak (na kojemu se raspravljalo i o spaljivanju 160 tisuća godišnjih tona mulja iz pročistača otpadnih voda), prema informacijama iz cementara, dogodio tek u svibnju. Čini se da sastanak nije razriješio problem, koji nije smatrao važnim ni autor cijele koncepcije županijskih centara, a to je cijena i kvaliteta goriva iz otpada te cijena prijevoza od centara do cementara – što sve utječe na naše račune za odvoz.

Svega se toga sjetih ovih dana kada je Ministarstvo pustilo u javnu raspravu izmjene i dopune Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Rekoh sebi: Zašto ne pitati cementare zašto ne žele otpad? Pa tako u našićkoj cementari tvrde kako "postrojenje za korištenje goriva iz otpada u Našicecementu nalazi se u probnom radu od ožujka 2018., a u mogućnosti je prihvaćati 100 tona RDF-a (Refuse-derived fuelgorivo proizvedeno iz otpada) dnevno odgovarajuće kvalitete, odnosno na razini godine 30 tisuća tona RDF-a u skladu s dozvolom za gospodarenje otpadom."

U istarskoj cementari u Koromačnom žele suspaljivati gorivi otpad još od 2006. kada su s Istarskom županijom potpisali pismo namjere o javno-privatnom partnerstvu u izgradnji Županijskog centra za gospodarenja otpadom Kaštijun: "To se pismo namjere nije realiziralo. Kaštijun je u siječnju 2018. godine objavio javni natječaj za preuzimanje gorivog otpada, na koji Holcim nije dostavio ponudu jer očekivane tehničke karakteristike iz natječaja, kao što je npr. ogrjevna vrijednost i sadržaj klorida, ne odgovaraju našim zahtijevanim parametrima ulaznog materijala". Bit će da kritičari spaljivanja imaju pomalo pravo da kad iz otpada izdvojimo papir i plastiku ostatak nije odviše energetski bogat. Bilo bi zanimljivo pitati projektante opreme skupog centra (koordinatorica projekta je radila kod autora cijele koncepcije) kako su obavili posao jer centar proizvodi gorivo koje cementara neće.

I nema samo istarski centar problema s kvalitetom goriva jer je Holcim ponudio 220 kuna po toni za otpad iz riječkoga centra te preuzeo 2017. godine 2808 tona. No više ga ne preuzimaju "jer kvaliteta nije sukladna iskazanoj u natječaju odnosno ugovorenim parametrima kvalitete". U istarskoj cementari tvrde kako nastaviti preuzimati RDF kada ponovno postigne ugovorene kriterije. Podsjetilo me to i na SDP-ovog ministra okoliša Zmajlovića koji je tvrdio da će se hrvatski RDF prodavati spalionici u Trstu.

Predstavnici udruge cementara Croatia Cementa tvrde kako tvornice cementa u EU prosječno koriste 41 % zamjenskih goriva, a one u Austriji umjesto uvoza ugljena i petrol koksa prosječno koriste više od 90 % otpada. Cementarama je otpad jednostavno jeftiniji od drugih goriva, a regulatori im ga računaju kao smanjenje emisija stakleničkih plinova. S druge strane bivši ministar Slaven Dobrović nedavno je reagirao na najavu izmjena Zakona: "Trebalo bi biti jasno da se bez sortirnica i kompostišta uz odvojeno prikupljanje, otpad ne može pretvoriti u nove korisne oblike što je temelj kružne ekonomije o kojoj priča i sam ministar. Stoga, zašto i dalje nema javnih poziva za financiranje ove infrastrukture, pa to je bilo u pripremi za prošlo ljeto?".

Dobrović nije usamljen u kritici centara i mehaničko-biološke obrade otpada. Još prije dvije i pol godine zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec upozorio je kako Europska komisija planira ograničiti financiranje iz europskih fondova za spalionice (poruka koju nisu čuli u Zagrebu) i MBO postrojenja (postrojenja za mehaničku i biološku obradu otpada) samo na izvanredne slučajeve.  U travnju ove godine Škrlec je ponovno upozorio kako "Sve što se može reciklirati ne smije ići na odlaganje, spaljivanje ili bilo koju drugu termičku obradu otpada koja je posljednja u hijerarhiji gospodarenja otpadom. Za Hrvatsku to će biti veliki izazov jer će morati ići na prenamjenu centara gospodarenja otpadom koji se baziraju na mehaničko-biološkoj obradi otpada koja se u Europskoj uniji napušta 2027. godine".

Zastarjela, neučinkovita tehnologija centara mogla bi ugroziti njihovu financijsku održivost no u balkanskim državicama to na kraju opet sve plati raja vulgarica. Ministar poslije božićnog domjenka nije imao vremena za intervju za emisiju Eko zona niti je njegovo ministarstvo odgovorilo na pitanja iz ovoga bloga poslana 24. kolovoza.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a