Chur - najstariji švicarski grad

Chur se smjestio u plodnom planinskom podnožju, gdje rijeka Plessur utječe u Rajnu (u okolno pitoreskno područje autorica Johanna Spyri smjestila je rodno selo djevojčice Heidi, o čijim zgodama govori jedna od najprodavanijih dječjih knjiga ikada, ujedno i jedno od najpoznatijih djela švicarske književnosti). Uokolo Chura nalazi se 937 planinskih vrhova, 150 dolina i 615 jezera!

Regija je stoga Švicarcima omiljena destinacija za godišnji odmor (polovina svih turista u Churu domaći su gosti), ali i ne samo njima (petina turista su Nijemci, primjerice). Adut je i činjenica što u Churu nikad nema magle, za razliku od drugih mjesta na istoj nadmorskoj visini. Uz to, ljeti je najtopliji švicarski grad. Pola njegove površine pokriveno je šumom, ali Chur istodobno obiluje izvrsnom infrastrukturom, najgušćom mrežom restorana u Švicarskoj (130 njih na malo manje od 40 tisuća stanovnika), a pruža i najbolji izbor za šoping između Züricha i Milana (500-njak trgovina). Ne čudi stoga što gotovo petinu stanovnika čine stranci…

Povijesne knjige kažu da su 15 godina prije Krista na mjesto današnjega Chura, prešavši Alpe, stigli Rimljani i osnovali grad (najstariji pisani spomen imena Chur pronađen je na karti rimskog sustava cesta iz 280. g. n. e.). Kontinuirano je naseljen najmanje 5000 godina, krasi ga epitet najstarijeg u Švicarskoj (arheolozi su do te spoznaje došli tijekom radova pri izgradnji gradskoga parkinga). Već sredinom 15. stoljeća tadašnji su stanovnici napisali vlastiti ustav, ali Chur nikada u povijesti nije dobio status slobodnog kraljevskog grada. Još od početka 19. stoljeća glavni je grad kantona Graubünden, koji pripada njemačkom govornom području. Ono po čemu je Chur zanimljiv jest i činjenica da se broj ljudi koji govore retroromanski (četvrti, najmanje zastupljen službeni jezik u Švicarskoj) u posljednja četiri desetljeća popeo na čak 3600…

Uz katoličku katedralu staru više od 800 godina, u Churu je i jedna od najstarijih crkava u zemlji, ona posvećena svetom Martinu (u 4. st. n. e. grad je postao sjedište prvog kršćanskog biskupa sjeverno od Alpa). Na njoj je drugi najveći crkveni sat u Švicarskoj (promjera osam metara), a na prozorima te katoličke bazilike poznati umjetnik Alberto Giacometti oslikao je božićnu priču. Grad je inače načičkan s čak 126 fontana, iz kojih pršti pitka voda. Ima ih i u središnjemu parku, na čijim se klupama nalaze metalne kutije s knjigama, pa u njih može zaviriti svatko tko odluči predahnuti u prirodi (zamislite, nikome ne pada na pamet ukrasti te knjige). Suživot s prirodom ovdje je doista životna filozofija. Ništa čudno, iznad grada koji opuštajuće i nepretenciozno kombinira sjevernjačku hladnoću i južnjačku radost življenja, uzdižu se visoke planine (Chur je jedini švicarski grad s vlastitim rekreacijskim područjem i ljeti i zimi, u koji se stiže žičarom, iz samoga centra), a u njegovoj okolici i danas je 20-ak farmi (poljoprivrednici ljeti dovode stada krava u alpske kolibe oko Chura na ranu ispašu), na kojima proizvodi četiri puta više proizvođača.

U starom dijelu Chura nema prometa. Građani su inače toliko ponosni na lokalnu željeznicu da su na referendumu odbili ideju o premještanju 5 kilometara linije prema Arosi ispod zemlje (kada vlak prolazi gradom, automobili moraju stati). Po cijenu toga da se svaka dva tjedna na gradskim ulicama dogodi sudar vlaka s automobilom. U poznata sportska odmarališta poput Sankt Moritza, Davosa, Lenzerheidea ili Arose iz Chura se vlakom stiže za 20 do 60 minuta…