Psi, mačke, konji

Znamo vrlo dobro da osobama s invaliditetom životinje ne samo da su prijatelji već i pomagači i terapeuti. Odlučio sam pisati o ovoj temi zato što u zadnje vrijeme sve više osoba s invaliditetom ima kućnog ljubimca i to ne iz fore nego iz potrebe.

Nadalje, moram naglasiti da nekim osobama s invaliditetom životinje dobro dođu kao komunikacijski kanal. Nažalost puno je osoba s invaliditetom koje su same i nigdje ne izlaze. I njima dobro dođu životinje.

Počnimo s konjima. Puno je osoba s invaliditetom koje idu na terapijsko jahanje kako bi poboljšali svoje psihofizičko stanje. Kada osoba koja puno vremena provodi u kolicima zajaše konja, dobiva osjećaj kao da hoda, tj. tijelo to osjeća kao osjećaj pokreta.

Osobe s invaliditetom mogu terapijski jahati u desetak udruga i klubova. To podrazumijeva i sportsko ili rekreativno jahanje. Inače, to je najbolja terapija za osobe s invaliditetom koje imaju paraplegiju, tetraplegiju i cerebralnu paralizu. Kod cerebralne paralize terapijsko jahanje smanjuje grč ili spazam mišića, a daje pokretljivost rukama, nogama i samoj kralježnici.

Razgovarao sam s instruktorima (ujedno fizioterapeutima) koje se bave terapijskim jahanjem te svojim prijateljima koji imaju cerebralnu paralizu, a bave se terapijskim jahanjem. Osobe s cerebralnom paralizom, koje su mi ujedno prijatelji, rekli su mi da ih terapijsko jahanje jako opušta, da im daje snagu i da im vraća tonus mišića. Kada bi mogli svaki dan jahati, to bi i činili, rekli su. Ne samo da osobe jašu već i timare konje, tj. čiste ih i peru. Oni su si međusobno najbolji prijatelji.

Prijeđimo na pse. Psi i terapijski psi pomažu puno osobama s invaliditetom kod dodavanja predmeta, otvaranja i zatvaranja vrata, a neke osobe koje imaju epilepsiju oni smiruju. Kako? Pa tako što, kad osjete da prethodi epileptički napadaj, legnu u poziciju u kojoj ih osoba može gladiti i time se smiriti. Nadalje, pse se može dresirati (tj. dresira ih se u nekom od centara, npr. Silver) da prepoznaju epileptički napadaj te da na nj reagiraju lajanjem, traženjem pomoći u blizini te održavanjem osobe budnom.

Da iskoristim jedan osobniji primjer, moja je prijateljica Vesna, prelazeći iz kreveta u kolica, pala. Na njezinu sreću ondje je bio labrador Ups koji je skočio na krevet, ustima zgrabio mobitel te joj ga dodao kako bi zvala pomoć. Naravno, ona mu je naredila da tako napravi, a on je kao dobro izdresiran pas to napravio i spasio situaciju.

Koliko je samo labradora i ostalih pasa pomoglo slijepim i slabovidnim osobama u njihovim životima kako bi se lakše kretali. Poznajem puno slijepih osoba kojima je draži pas od bijelog štapa i koji se lakše kreću uz psa nego uz štap.

Jednako tako imam prijatelja koji nije slijep, a ima terapijskog psa. Njemu pas služi za lakše kretanje s obzirom na to da su mu stalno potrebne štake. Prijatelj se zove Oliver i jednom mi je rekao: "Sa psom me svi primjećuju i uz njega se lakše krećem". Njegov pas zove se Lu.

A za kraj malo o mačkama. Mačke isto imaju osjećaja za osobe s invaliditetom. Jako vole biti uz svojeg vlasnika, vjerovali ili ne. Mačke, baš poput pasa, mogu osjetiti nadolazeći epileptički napadaj. Iako je manja, i ona je u stanju dohvatiti neki predmet pa čak i otvoriti vrata što je zanimljivo i neočekivano za njih.

Volio bih se osvrnuti na još nešto. Kada bi svi osobama s invaliditetom pomagali kao što to čine životinje te kada bismo imali izgrađenu svijest o potrebi za pomaganjem, situacija bi za osobe s invaliditetom bila puno bolja. Svi bi se tada kao društvo osjećali bolje. Zato ne volim kada neke zle osobe napadaju životinje, rade im svašta te se time hvale. Ja im poručujem, ako ti životinja smeta, zaobiđi je.

Da ne zaboravimo, psi su i policijski i vojni te pomažu u traganjima. Osim što su u "uniformi", veliki su humanitarci.

Nadam se da se kolega Antun Ponoš neće naljutiti na mene što sam uzeo nekoliko redaka kako bih pisao o konjima, psima i mačkama.


**Zainteresirani za sudjelovanje u procesu dresure pasa vodiča i terapijskih vodiča neka se jave u centar Silver i slične**

Toliko od mene za ovaj blog, vaš bloger Hrvač Toni Belamarić.



Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a